Oznake

6/26/2012

Zabranjene igre - Rene Clement

Jedan od filmova s intimne liste Najveći svih vremena, i ulomci jednog od najboljih eseja na temu istog...

Cinema is a photographic trace of life. For that reason, it's also a perpetual witness to mortality. Georges Poujouly, the child actor who stars, with Brigitte Fossey, in Rene Clement's 1952 masterpiece "Forbidden Games" (Jeux interdits), died in 2000, at the age of sixty. But as Michael, the rude peasant boy at the beck and call of the imperious baby Paulette, he remains the image of enslaved, amorous youth forever. That's both the consolation of cinema and the source of its hidden melancholy. For, naturally, most films repress the knowledge that they are destined to become graveyards teeming with ghosts. "Forbidden Games" is among the few that dare to break this ultimate taboo. Here is a movie obsessed - even besotted - with death.


Set during the German blitzkrieg of Paris, in June 1940, the film opens with a mass of refugees fleeing the despoiled capital for the countryside. Suddenly, Luftwaffe planes streak into view, raining down terror and scattering the people on the ground like marbles. Clement choreographs the mayhem with a stark authenticity that validates his youthful training as a documentarian. At the same time, the scene is - ever so slightly - a pastiche or compendium of erlier war rhetoric in cinema.

One shock cut (from a bomb dropping on the camera to a woman screaming in close-up) is straight out of Eisenstein, while the present-tense casualness of the violence evokes Roberto Rossellini's "Open City" (1945) and "Paisan" (1946) - not to mention Clement's own previous foray into neorealism, the Resistance docudrama "Battle of the Rails" (1945).


The subtle quotation marks around the action hint that the movie is perhaps less "real" and more ironic than it's cracked up to be. For already a certain fantasy dimension infiltrates the harrowing imagery of war. When bullets from a machine gun tear through the backs of Paulette's mother and father, the murder feels sickeningly contingent. Yet pasted on the bridge where they happen to be (and almost subliminally planted in the frame) is an advertising bill for spiritualists - "master of mystery". Both the bridge and the river flowing under it are thereby instantly changed into supernatural objects: emblems of transience, gateways dividing the quick from the dead. Similarly, a horse pulling a driverless carriage at a furious gallop is both an ordinary frightened beast and an uncanny figure of doom. It's this vehicle that Paulette capriciously follows, abandoning the contemporary slaughter, straying into an enchanted region where death will attain the perverse beauty of an idyll.

Her crossing over is signaled by the introduction of Narciso Yepes's famous guitar solo. (video) Naive and plangent, the music almost literally haunts the film, summoning an ache of nostalgia for some pristine era beyond memory.


Christian forms are simply the pretext. These ghoulish games seem finally to invoke something more archaic and terrible - a mystical awareness, which might be called pagan, of nature's unending cruelty. But Clement respects the enigma, and each plausible interpretation of the children's conduct slips helplessly through one's fingers. It may be supposed that Paulette is a model trauma victim, incapable of absorbing her parents' death and obliged to grieve for them at second hand. That's the easy, clinical rationale, and war's thunder does continue to echo distantly on the soundtrack, as if in corroboration. Still, it isn't sufficient to account for the element of precocious eroticism that tinges her relationship with Michel, insinuated by the faint double entendre of the movie's title.

Paulette is a diminutive version of the femme fatale in film noir, batting her huge, liquid eyes and spurring the mesmerized hero on to ever greater acts of bloodlust - with one crucial difference: Paulette is no bad seed out of a horror movie, but a completely ordinary toddler. Though Clement doesn't stipulate her motives, we may deduce that they involve plain childish calculations of self-interest. Having lost one source of security and well-being, she casts around her environment and pragmatically reattaches her desires elsewhere. The supreme tour de force of Fossey's naturalistic acting occurs in the aftermath of the bridge disaster. Touching her mother's cheek and then her own, Paulette puzzles over the rudimentary concepts of warm and cold, alive and dead. The impious rites with corpses, the whole film, might be explained by the necessity of returning, again and again, to this compelling riddle that reality has tossed up.


For kiddie necrophilia, Paulette has no rival - unless it be young Tootie Smith, who ascribes four fatal diseases to her rag doll and babbles endlessly about homicide in Vincente Minnelli's so-called family musical "Meet Me in St. Louis" (1944). Much later, another little girl would use scrambled Christian ritual to commune with her deceased mother, in Jacques Doillon's "Ponette" (1996). Yet "Forbidden Games" is perhaps the one movie wholly dedicated to the radical Freudian proposal that living matter seeks the comfort of oblivion. Seductive and troubling, it remains the chief embodiment of the death drive in cinema.

Peter Matthews (The Criterion Collection / Sight & Sound)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

6/21/2012

Maršal Žukov

Dvodijelni dokumentarni film ruske proizvodnje (2010) otkriva zašto Staljin nije odlučio uništiti zapovjednika Žukova te zašto je Hruščov mrzio idola milijunima Sovjeta.

HTV 1 - 23.06. (Trijumf vojskovođe) i 30.06.2012. (Posljednja bitka) u 20:10 sati.

Jurij Ozerov: Bitka za Moskvu - Tajfun

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

6/13/2012

Sin buržuja na čelu proletera II


"Jurišali smo na nebo, a ostali na Balkanu." (Konstantin Koča Popović)

Pre nekoliko dana pozovem telefonom Koču Popovića i zatražim kraći razgovor s obrazloženjem kako ne mogu pisati o ljudima "koje nisam gledao u oči". Ne znam čemu trebam zahvaliti, tek dobio sam svojih pola sata. Do tog susreta čvrsto sam verovao kako je Koča ciničan, duhovit, pametan i zanimljiv. Međutim, sad sam se uverio kako je sve to - tačno.

Sudeći po svemu, taj živahni osamdesetogodišnjak, koji je u 64. godini otišao iz politike i zatvorio se u svoju piramidu ćutanja, napustio je blistavu karijeru uveren da ovde postoje samo tri vrste uspešnih političara: jedni imaju moć a nemaju talenta; drugi imaju talenta, ali su bez moći i treći, najbrojniji, nemaju ni talenta ni moći. Svojim stavom Popović sugeriše zaključak kako njemu i nije mesto u takvom krugu. Ali, pojava njegove knjige Beleške uz ratovanje, o kojoj će bez sumnje biti dosta kontroverznih ocena, potvrđuje da na ovim prostorima drugi svetski rat još nije završen sve dok god bude i jednog učesnika koji ga je doživeo i preživeo.


Iz knjige, koju će jedni nazvati "prilogom demitologizacije Tita, Vrhovnog štaba i brojnih ratnih lidera", moguće je razabrati dileme vrhunskog intelektualca, sada u borbi za uvođenje "diktature proletarijata". Koča ne sakralizira čak ni doba komandovanja Prvom proleterskom jer se ironično odnosi prema svome mestu u istoriji. Tako, tvrde prijatelji, kada mu bližnji urade nešto što Popoviću nije po volji onda samo ironično kaže: "Ne možete vi tako sa mnom, ja sam legenda!". Ali, ako mu neko ozbiljnim tonom spomene legendarnost, odmahuje rukom i navodi kako je u Prvoj proleterskoj zabranio pesme o sebi. No, ta zabrana nije bila dovoljna da spreči njegove borce, jednom posleratnom prilikom kada su se delile zasluge, da, mimo protokola, pred Titom protesno skandiraju Kočino ime, smatrajući kako je njihov komandant zaobiđen u deljenju priznanja. Bilo je to valjda prvi i poslednji put da se pred Maršalom skandira neko drugo ime. Dve su ključne stvari u njegovoj verziji rata: njegov osjećaj kako neki ljudi, još tada, nisu svoj posao radili kako valja; te da klice posleratnih problema s adaptacijom ratnih kadrova na mirnodopska prava, moć i poslove potiču iz tog doba. Drugi ključni momenat predstavlja njegov odnos s Titom.

Tito je često primenjivao vaspitne mere protiv suviše samoinicijativnog Popovića, bez obzira da li su to packe u porukama ili pozivanje na raporte, pa čak i jedno kratkotrajno smenjivanje sa dužnosti vođe Prve proleterske. Posle tog slučaja Koča je zapisao: "Od poslednjeg poziva nisam više isti! Ono što me zabolelo promenilo me i kad se nije potvrdilo. Je li mi pomalo žao što sam došao do kraja? Detinjasto".

Početkom 1944. Popović konstatuje: "Tito je jako zaposlen. Nema više vremena da sa nama o svemu razgovara. Tužno i prirodno". Iz beležaka se dalje vidi kako je njega posebno pogodila neosnovana optužba da je s Prvom proleterskom probio obruč na Sutjesci i "pobegao" ostavivši Vrhovni štab u klopci. U ratnim kuloarima mnogo se pričalo o žestokim Titovim rečima na račun tog proboja. Međutim, docnije se priznalo kako bez tog samostalnog Popovićevog manevra tako tipičnog za partizana - nadrealistu - nitko ne bi izašao iz obruča. Kad se donekle slična situacija ponovila kod Drvara, Koča je prihvatio ličnu odgovornost za prolazak kolone Vrhovnog štaba pa je sam stajao na putu Glamoč - Mlinište dok i poslednji vojnik nije prošao. Ciničan i osvetoljubiv, po prirodi, nije mogao a da, po vlastitim rečima, u tom trenutku ne upita Tita - a šta sad misli o Prvoj proleterskoj? Tito je kratko odgovorio: "Prva je i dalje prva".

Po mišljenju ljudi koji su poznavali istoriju odnosa Tita i Koče, obojica su međusobno bili povezani uzajamnim uvažavanjem. Tito ga je, kažu, voleo i tražio njegovo društvo ali mu je prebacivao što baš u svakoj prilici mora da misli svojom glavom. S druge strane, Koča govori o nizu krupnih uspešnih Titovih poteza sve dok je ovaj "imao snage". Kasnije je imao brojne primedbe na nejednaku razdaljinu između nas, Rusa i Amerikanaca, što je često primano kao još jedan dokaz njegovog "prozapadnog" orijentisanja. Kočin odlazak iz politike tumači se neslaganjem sa smenom liberala u Srbiji. Ali je činjenica da posle toga Popović od svog odlaska nije pokušavao praviti rentu, naplaćivati dividende, nije otežavao posao Titu i, naprosto, čak ni od svog odlaska iz Partije, nije pravio javni spektakl. Gledano izvana, otišao je svestan kako čovek u politici ne može ostati čist i ne može ostati svoj. On zna da više lidera pogine u miru nego u ratu. Sam kaže da ne želi svojim jeretičkim ocenama podizati temperaturu, pa je svoje autentične "papire" stavio pod ključ za dvadeset sledećih godina. Koča je svestan kako stariji žele stavljanje novih slika u stare okvire dok mladi traže spaljivanje i starih slika i novih okvira. Zato je samo malo odškrinuo vrata svog ćutanja da nas podseti kako je jedan od retkih živih svedoka vremena koji je, pod starost, uveren da sve legende predstavljaju spomenike s hitrim nogama. Uključujući i legendu o njemu.

Aleksandar Tijanić: "Tajni život Srba, Hrvata i Slovenaca" (knjiga kolumni, 1990)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis