Andrej Rubljov - Andrej Tarkovski

Andrej Tarkovski (1932 -1986) filmski je stvaratelj koji je u gotovo četvrt vijeka djelovanja stvorio brojem malen, ali dubokom produhovljenošću i humanističkom vokacijom bogat, izrazito samosvojan opus filmskih djela-studija - ostaje jednim od rijetkih stjegonoša onog autorskog usmjerenja što film presudno određuje kao umjetnost. Od te ključne premise mora krenuti svako dalje razmatranje o autoru.

Materijalni, empirijski provjerljiv i dokaziv svijet kao takav ne može sam po sebi osvijetliti bitak čovjeka i ne može mu biti bitno pripadan izvan duhovnog ustroja njegova bića - rascijepljena između tjelesno-materijalne sfere svakodnevnog egzistiranja i duhovne težnje prema višem biću ili načelu, odnosno Bogu, što ga uzdiže iznad svih ostalih stvorenja. Intelektualni ustroj meditativnoga, povučena individualca slojevite teksture duhovnog izvorišta, oblikovan je na najboljim tradicijama ruske i europske avangarde prve trećine prošlog stoljeća.

Tarkovski duboko voli svoju rusku domovinu, vjeruje u mesijanstvo ruskog pravoslavlja. Kršćanska duša, koja izbija iz njegova djela, sveprisutna je i u djelima slavnih mislioca-mistika koji su također vjerovali u posebno poslanje ruskog pravoslavlja - posebice Dostojevskog i Vladimira Solovjova. Jasno, vjera za Tarkovskog nije ostala na razini gola prepuštanja i eskapizma u božanskom principu, u Bogu kao nijemom gospodaru kojemu se treba neupitno podrediti sav svoj životni habitus. Bog je za Tarkovskog, kantovskim jezikom, transcendentalni ideal, za kojega su spoznavanje i ljubav otvorene mogućnosti svakoga konačnog ljudskog bića.

Čovjek, kao najviše biće na pijedestalu svih stvorenja, ostaje trajno i bitno rascijepljenim između svijeta materijalnosti i svijeta idealiteta - to je njegova usudna i neizbježna nesreća. Stoga film kao umjetnost mora omogućiti etički pristup onome što se u njemu prikazuje.

Film Andrej Rubljov, koji nastaje 1966, a na ekranima se u SSSR-u pojavljuje tek 1971, maestralno je ispričana epopeja, svojevrsna ovodobna svetačka legenda, koja prati, u nizu zasebno umjetnički oblikovanih epizoda, život slikara ikona iz 15. stoljeća Andreja Rubljova.

Prolazeći svijetom ikona i crkvenoga slikarstva ujedno prolazimo prostranstvima srednjovjekovne Rusije, gdje se u obliku osebujna crkvenog skazanja ili pak tradicionalnoga pučkog skaza, umjetničkom invencijom autora, ostvarenom u originalnom filmskom iskazu, prelazi iz svijeta puke pojavnosti i materijalnosti u - po ljepoti više i vrednije - svjetove umjetnosti i duhovno-idealnog uzdignuća.

Film podjednako zadivljuje kako vizualnom komponentom, tako i dubljim slojevima koje nam autor pokušava sugerirati i otkriti navlastitim redateljskim postupkom. Univerzalnost teme usmjerava interpretaciju u smislu metafizike kršćanstva i u njoj sadržana humanizma. Bog, vjera, patnja, žrtva; konji i ljudi; voda, vatra, nebo - oni su ikonopisi što nam otvaraju svu širinu preokupacija kojima je Tarkovski umjetnički potaknut u filmu.

Film je strukturiran tako što je podijeljen u epizode različitih duljina trajanja, a povezni mu je lik ikonopisac Andrej Rubljov u raznim fazama svojega života, odnosno u trenucima kada se pred njim pojavljuju neka bitno egzistencijalna pitanja i bitne dileme. Posljednja epizoda Zvono 1423. svojevrstan je ditiramb. U njoj se slavi ljudska djelatnost neopterećena bilo kakvim predrasudama tradicije, kao i umjetnost sama koja ne trpi obrasce prethodnih institucionalnih kanona i paradigmi, te koja izvire iz duboke individualnosti i genija stvaralaštva.... Dječak Boris, u grozničavu istraživanju i mnogim nedoumicama i sumnjama, ali i u dubokoj vjeri prema onome što radi, uspijeva izliti veliko bakreno zvono predvodeći golemu vojsku vrijednih ljudi, koji, snimani iz gornjih rakursa, podsjećaju na mrave u svom mukotrpnom pregalaštvu. Iz nebeske perspektive, koja nas asocijativno vraća na prvu epizodu u filmu, čovjek se pokazuje kao malo, krhko, nemoćno, ali i radino biće koje stvara Bogu ugodna djela.

Kao crvena nit iskazuje se duhovna povezanost Andreja Rubljova i dječaka Borisa, kao autentičnih umjetnika koji ljude izdižu iznad puke materijalnosti u sfere ideala i privrženosti božanskom principu. Borisov plač stoga je suvišan, suze se moraju povući pred velikom srećom i veseljem koju je stvaratelj donio ljudskom rodu. Andrej (Anatolij Solonjicin) prigrli Borisa, proričući da će odsada zajedno svijetu donositi radost: on svojim slikama, Boris svojim lijevanjem - zvona, a ne suza!

U posljednjoj, koloriranoj sekvenci filma, kao osebujni tour de force, Tarkovski iskazuje neponovljivu posvetu slikarstvu Andreja Rubljova. Nakon grmljavine počinje kiša te u posljednjem kadru, u plavičastoj izmaglici vidimo konje - simbol privrženosti ljudskoj patnji, strepnji, ali i nadi.

Marijan Krivak - Vijenac br. 350 (Matrix Croatica, 2007)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Dijalog s penisom - žene u domaćem filmu

"Riljaj Lazo, riljaj! Riljam ženo, riljam!" (Ljubav na seoski način)

POCEPAJ ME!



Koliko je talenta i pripreme za ulogu potrebno da raširite noge, naguzite se u kukuruzištu, prilegnete (goli) na šoferšajbnu, primite ga u kadi punoj vode ili da jaučete pod kakvim masnim siledžijom u štali, ulazu u haustor ili da vas pljeskaju po guzi kad god je glavnom (muškom) liku potrebno da objasni svoje traumatološke dileme? Pa, talenat je tu samo sluga strpljenju.

Danica Maksimović, danas zvijezda tv sapunica, objasnila je svojevremeno kako je izgledala jedna od njenih psiholoških uloga. Parafraziram: "Trebalo je da me on u štali tuca. Moj zadatak je bio da usred polnog akta, vičem - Pocepaj me! Na stranu što je sve bilo prljavo, a glavnom glumcu se osećalo iz usta..."

Zašto, dakle, u srpskom i (pre)potentnom eks-Ju filmu gotovo da i nije bilo snažnih, "nosećih" ženskih uloga? (i ne samo u filmu)... Ko je i zašto cijeli jedan umni i polni univerzum sveo na mjaukanje, porode u šumi i na konjskoj zaprezi, kresanje (bilo da je supružničko, ljubavničko ili onako usput - što je najčešći slučaj)? Žene su zapravo najbrojniji epizodisti u srpskim i eks-Ju filmovima.

NEOJEBERALIZAM

Nije prvi slučaj "karakterne" ženske uloge u filmovima o kojima je riječ, ali je bitan, jer je opet u gro planu domaća diva Milena Dravić. Čuvena scena silovanja u visokoj travi iz "Kozare". Djevojka koju sustiže raspaljeni njemački vojnik i... ona ostaje nijema. Kako tada - tako i uvijek.

Milena Dravić dobila je kansku nagradu (najrespektabilniju koju je dobila neka srpska i eks-Ju glumica) za ulogu u filmu "Poseban tretman". Šta je vrhunac te uloge? Pa scena u kojoj sadista i diktator, prikriveni alkoholičar, kog (brilijantno) tumači Ljuba Tadić, "razvaljuje" svoju domaćicu u fabrici piva na stolu u njenoj kancelariji. Neki kritičari (domaći gušteri) ismijali su tu nagradu, kao da je srpski film prepun iznijansiranih ženskih uloga. Šipak!

Čak je i Žika Pavlović u svojoj kultnoj seriji "Pesma", rađenoj po romanu Oskara Daviča, jednu od svojih dramaturški najjačih scena posvetio ženi kao sredstvu za pražnjenje (ideološkog) libida. Kad Veković (opet Ljuba) nosi pralju u korpi za veš (kao kakvu umiljatu macu), on mumla: "Što volim kad je žena kurva!", a ona - Mira Banjac (svjesna podjele posla u fikciji i stvarnom životu) odgovara: "Dođi dragi, dođi..."

I cijeli Crni talas srpskog i eks-jugoslovenskog filma tretirao je ženu, što bi drugovi rekli kao "objekt, a ne kao subjekt". Raspojasana, ali uvijek kultivisana erotika Eve Ras iskorištena je u nizu filmova za aluzije na (s)jebano društvo: "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a", itd.

Tu je i grešna do maksimuma, i nemilosrdno iskorištena ljepota Jelene Žigon, Rade Đuričin, Nede Arnerić (više koitusa nego replika), Dragane Varagić, Ružice Sokić...

ŠTA JE ONO, OČE MAKARIJE? DOBRA PIČKA, SINE MOJ.

Pa cijeli serijal Živka Nikolića, koji je, govoreći o položaju žene u crnogorskoj tradicionalnoj kulturi, potisnutoj seksualnosti i o tome kako "čojstvo" djeluje na "junaštvo" - uslikao žensku potčinjenost i stavio je na pijedestal one kojoj svi pljuju u gaćice, a potajno onanišu.

Taj pogled na ženu kao teritoriju koju treba osvojiti (čitaj: povaliti), ne samo fizički već i mentalno, odlično ilustruje scena iz filma pomenutog autora (antologijska replika): "Šta je ono, Oče Makarije? To je, sine, što bi narod rekao, dobra pička!" - dok Savina Geršak za to vrijeme skakuće po vrleti kao divokoza, uplašena životinja.

Najveći karakterološki domet ("korak naprijed", što bi rekli političari, stari pornografi) u domaćim crno-talasnim ili novo-talasnim erama jeste scena (eh, taj neugodni Živko) iz "Lepote poroka" u kojoj Mira Furlan pokorno nosi pogaču koju će staviti na glavu, kako bi je muž dokusurio maljem, jer je (jelde) bila sklona naturalizmu - tom najljućem neprijatelju balkanskog mačizma, ali samo kada se radi o našim ženama, naravski.

Doduše, bilo je tu i nekih psiholoških pomaka u pogledu osvajanja ženskog prava na orgazam (đavolji posao): "Da me vidi moja mila majka!" - viče raspomamljena švalerka u navedenom filmu, dok jaše onu stvar, koja je u srpskom i eks-jugoslovenskom filmu vađena više puta nego revolver u bezbrojnim kaubojcima starog dobrog Holivuda. Uostalom, kurac bješe (a i danas je) najčešći partner našim glumicama. Pretjerujem? "E ne, da mu jebem oca!"

POZNAĆE ME MARKAN PO GUZICI!

Veza mlade drugarice koja obavlja visoku funkciju u državi (ministarka) i tada mladog, a danas jednog od najvećih srpskih pjesnika, koji će slavu steći mnogo godina kasnije, čije je intimne trenutke snimala UDBA, karakteristična je po pitanju: "Voliš li moj kurac više od Partije?" - samo to pitanje za ženu koja je cijelu karijeru (i dobar glas revolucionarke) žrtvovala za ljubav.

Svetlana Bojković, pozorišna primadona, na filmu je (na njenu sreću) igrala tek nekoliko puta. Za šta je iskorištena žena koja je odigrala cijeli klasični repertoar u srpskom glumištu? U filmu "Pas koji je voleo vozove" silovana je u (čini mi se) automehaničarskoj radnji. Razlog? Valjda ga se scenarista sjeća? Možda Goran Paskaljević može pomoći, kao režiser dotičnog?

U domaćoj instant komediji "Halo taksi" podvode je lokalnom bosu (Voja Brajović) koji je tretira kao "ženku". Da, igrala je i u jednom domaćem krimiću (Neka druga žena), ali je tamo bila okrivljena za ubistvo. Epizodna uloga u kojoj se nije skidala. Pa, i nije loše za domaće filmske uslove. Pogotovo ako se uzme u obzir kako su prošle neke (eufemizam za gotovo SVE) njene koleginice.

Sjetimo se glasovitih prdeža (Tatjana Pujin) u Žilnikovom radu, kojima ona gasi palidrvca svom dragom, što ovome, ali i publici, više govori o radničkoj klasi od bilo kakvog Marksovog pisanija. Ili kako drug Meša u "Ocu na službenom putu" kitom kažnjava bivšu švalerku koja ga je otpremila na Goli otok: "Ti misliš da mi zbog pizde hapsimo?" Ma jok!

Tu je i priglupa seljančica u "Ko to tamo peva" koju seoski djevac (eto drage dame gdje još možete naći svog muškarca iz bajke) povaljuje na ledini pred horom drkadžija: "I tata bi sine!" Bogamiii...

Ili rasprodate Mire Furlan koju ondašnji jugo-režiseri nisu mogli da poskidaju onoliko puta koliko su naumili. Zabranjujući joj da govori bilo čim sem tijelom i bilo kako drugačije sem od grudi pa nadole. Jedan režijski nekrofil čak je tražio da legne gola na stol u mrtvačnici, usred formalina koji je ostao iza leša koji je netom podignut?!

Izuzetak potvrđuje pravilo. "Petrijin venac"? Nema zbora, jedan od veoma rijetkih srpskih filmova sa nosećom ženskom ulogom. Ali tu je paradoks - film je, zapravo, priča o muškom svijetu. Ipak, bez Petrije ne bi bilo priče. Istini za volju, Mirjana Karanović u tom filmu nije prošla bolje od ostatka ženske glumačke populacije, sa svim onim što je već rečeno, ali je bar dva sata bila glavna.

Sjetimo se i eks-jugoslovenske preteče Žilijet Binoš - Božidarke Frajt. U ingenioznom filmu-drami "Žena s krajolikom" Ivice Matića, lokalni dilber joj (trudnoj) zadiže suknju i nasjeda je na mravinjak: "Kaži, koji te je ujeo?" - pita i sve suče brke. Ili seoskog top-modela naivnog slikarstva iz istog remek-djela i njenog potresnog krika, nakon što je sebe ugledala na platnu: "Kuku meni, poznaće me Markan po guzici!"

Ne zaboravimo (pred)ratno puhanje u ženske gaćice u "Padu Italije" Lordana Zafranovića ili psihoanalitičke koituse u (inače sjajnom) filmu "Muke po Mati". Ali, da budemo pravedni, domaći film ne "miriše" ni gošće iz inostranstva. Uostalom, jedna od najcitiranijih filmskih replika glasi: "Ko kara onu Šveđanku?"

KO KARA ONU ŠVEĐANKU?

"Nešto između", film iz koga potiče ova "smjehotresna" opaska, jedan je u nizu filmova u kojima strankinje upoznaju najjači srpski i balkanski (filmski) brend - onu stvar. A onda, zbog ljubavi ginu, naravno jebači. Pitajte Dragana Nikolića.

Čak ni u "Dečku koji obećava" strankinja nema drugog posla do li da nauči našeg dečka kako se pravilno, po svim briselskim standardima, radi felacio, odnosno, da citiramo bilo koji domaći film - dobra "pušiona".

Ko će se sjetiti svih (ne)mogućih koitusa ili beznačajnih uloga majki, šutljivih žena, ojađenih sestara, lokalnih kurvica, urbanih kamenjarki... koje su prodefilovale ili još defiluju domaćim pokretnim slikama. Ta polna neravnoteža u srpskom filmu liči na udove - odlično razvijenu desnicu i ljevicu koja je tu samo radi estetike. Zašto je, dakle, domaći film bio i ostao mačistički i patrijarhalan?

Radi društva u kome egzistira? Radi ekstremne muške šovinističke estetike prema kojoj je moguć čak i čuveni stih (neodeseterac): "Mila majko, vjerna ljubo moja"?! Zbog manjka žena među filmadžijama? Zbog neke užasne i misteriozne tajne koja je umrla zajedno sa posljednjim Tarabićem?

Ako mene pitate, svi ovi odgovori mogu biti tačni, ali nisu. Naime, srpski Almodovar ili Bunjel nisu mogući jer mi - nemamo žene!

PLAČEŠ PIČKO, PLAČEŠ!

Šta je najteža kletva u našem narodu? Kada nekoga hoće da uvrijede, onda mu kažu - pičko! Takvima se ne piše dobro, tavi su izopšteni iz bilo kakvih moralnih vrijednosnih okvira.

Kod nas još nije doprla svijest da ne-imati kitu ne znači nužno biti podređen, omalovažen, autsajder, "donji". Pisac ovih redova još nije sreo sagovornika koji mu je bez unjkanja i šaputanja priznao da ima (i da je svjestan da ima) svoju žensku stranu psihe i tijela, a da normalno funkcioniše kao muškarac.

Kod nas čak i one koji bi trebalo da budu žene, obožavaju čuvene uzrečice: "Eh, da mi je nešto ona stvar!" ili "Eh, da sam muško!" ili "Eh, da sam kurata!" (pjesnički izraz koji je imanentan našoj ženskoj prozi)... Kod nas ni žene (bar ne javno i ne u većini) ne vole da priznaju da im je lijepo bez kite, da im je baš drago što su pičke.

Ukratko, zatomnjeni seksipil ne pretvara se u umjetnost već u pritvornost i ne ide u kina, pozorišta ili galerije već u - sigurne kuće, kao posljednje utočište negiranja da nemaju "visuljak". Čemu, dakle, ženski svijet na filmu kada ga nema ni u životu? A pošto je kamera "hladno i objektivno oko", ne može ni da snimi ono čega nema.

Ne govorim pri tome, naravno, o podjeli prema onome što visi između nogu, već o podjeli na one koji su svjesni i one koji nemaju svijest da piškiti stojećki i piškiti sjedećki nije samo stvar poze, već su to različite percepcije života.

U narodu koji je "jedno i po polan" (ono pola vodi tek noćni život) jedna od najnježnijih i najtužnijih filmskih replika glasi: "Plačeš pičko, plačeš".... I naplakaćeš se, bogami.


Anamnesis:

Pokušavajući se prisjetiti ženskih naslovnih uloga u domaćoj (Ex YU) kinematografiji, nametnula se činjenica da su glumice tokom 50-ih i 60-ih godina bile u povoljnijem "nosećem" položaju negoli kasnije...

Milena Dapčević (supruga generala Peke Dapčevića - brata su mu oprostili, nju nisu) u filmu Vladimira Pogačića: "Anikina vremena" po noveli Ive Andrića. Anika, koja je ljepotom očarala cijelu kasabu, zbog neuzvraćene ljubavi slabića baca svoj obraz pod noge i otvara kuću muškarcima.

Nada Škrinjar u ulozi tjelesno, klasno i emotivno hendikepirane pijanistice Eme u remek-djelu Branka Belana: "Koncert". Epizode imaju ritam koncertnih stavaka (režijski prolazak kroz nekoliko stilova) i oslikavaju Eminu turobnu svakodnevicu u dane velikih povijesnih događanja - svojevrsni hrvatski "Novecento".

Još jedna šepava, nesretna i tragična djevojka u naslovnoj ulozi - velika Marija Kohn kao Roža u oporoj seoskoj komediji Fedora Hanžekovića: "Svoga tela gospodar" (po noveli Slavka Kolara), koja u miraz između ostalog donosi i Pisavu, najbolju kravu u selu.

Sjajna Olivera Marković kao Katarina Izmailova, ogrezla u zlu (ubojstvima) kako bi obranila i sačuvala svoju patološku ljubav za Sergeja, u ostvarenju Andrzeja Wajde (unutar Ex YU kinematografije): "Sibirska Ledi Magbet" po noveli Nikolaja Leskova.

Prelijepa Špela Rozin, nalik glumicama francuskog novog vala, tumačeći lik Minje u filmu Jovana Živanovića: "Čudna devojka" (prema romanu Grozdane Olujić) označila je početak seksualne revolucije 60-ih na našim prostorima - moderna gradska djevojka toga vremena.

Milena Dravić kao Hasanaginica u istoimenom filmu Miodraga Miće Popovića, prema narodnoj baladi. Jašući prostranstvima imotske krajine otkrivena lica željela je biti slobodna: gospodar svoga tijela i svoje duše - majka svoje djece koja su joj igrom sudbine (tragičnim nesporazumom) oduzeta.

Ljerka Draženović u ulozi otmjene supruge austrougarskog pukovnika desetkovanog puka u filmu Đorđa Kadijevića: "Pukovnikovica". Gubitak poštovanja nakon smrti pretpostavljenog - spoznaju o propasti Monarhije koja ih je kolonizirala, dvojica vojnika u njezinoj pratnji iskazat će silovanjem na bojnom polju.

Jedna od najljepših glumica jugoslavenskog filma, Merima Isaković kao Jovana u filmu Živka Nikolića: "Jovana Lukina". Svi putnici namjernici kroz crnogorski krš, na kome usamljeno živi sa suprugom, poželjet će je imati. Dojmljiva scena plesa u transu pred skupinom Cigana, kojim se naga Jovana oslobađa stega.

Naslovna (debitantska) uloga Mirjane Karanović, puna energije i emocija, u ostvarenju Srđana Karanovića: "Petrijin venac" (po romanu Dragoslava Mihajlovića). Priča o tragičnom životnom putu Petrije, nepismene žene sa sela.

Putena Katalin Ladik kao svjetioničareva žena u "Ujedu anđela". Stanje stalne tjeskobe i seksualne nadraženosti dovest će je do smrti "od kurca" u veličanstvenom finalu - stilizirani spoj erosa i thanatosa u režiji Lordana Zafranovića.

Šećer za kraj, srednji prst u oko filmskim muškarčinama: fantastična Božidarka Frajt u ulozi Ljubice - iznimno jaka, samosvjesna, samostalna žena i majka. Afirmativan odnos za ženu i njezin položaj u društvu muške dominacije Krešo Golik (hrvatski Claude Lelouch) u filmu "Ljubica" doveo je do vrhunca.

Nažalost, poražavajuća istina je da se mnogobrojne ženske uloge Ex YU kinematografije mogu svesti na zajednički nazivnik, antologijsku repliku Trokrilnog (U raljama života) koji "poznaje" žensku dušu: "Sad ću da te karam! Skidaj se!"

Tko je ovdje silovan a govori srpsko-hrvatski (i vice versa)? Odgovor na pitanje leži u samom naslovu teme - žene u domaćem filmu.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Nikad više Moskve Bulata Okudžave

09.05.1924. Moskva - 12.06.1997. Pariz

Jedva tridesetak koraka od Slatkog ćošeta, mjesta na kojem se smjenjuju epohe, a austrougarske višekatnice u koraku pređu u drvene ćepenke tek malo visočije od visoka čovjeka, nalazio se dućan zagrebačkog Jugotona. U tridesetak četvornih metara po logici vremena, mode i glazbenih ukusa bile su raspoređene police s long plej pločama. S desne strane, uza zid bile su poslagane ploče domaćih izvođača, od rock albuma i zabavnjaka do ploča s narodnom muzikom. S desne strane, uza zid i sredinom dućana, smjenjivala su se povijesna razdoblja, stilovi i pravci strane pop i rock muzike. Albumi su bili znalački poslagani, nije se moglo dogoditi da progresiva dođe na mjesto psihodelije ili da se, ne daj Bože, metal ili simfo rock umiješaju u punk i novi val. Ta mala i neugledna prodavaonica glazbe djelovala je uredno poput kakvoga muzeja, u kojemu su se, u raskoraku između Beča i Stambola, generacije klinaca rođenih sredinom šezdesetih učile muzičkim, kulturnim, a na kraju i političkim razlikama. Mnogima će, nakon što ih desetak godina kasnije rat rasije po svijetu, Jugoton u Ulici Vase Miskina ostati najvažnijom životnom školom estetike i identiteta.

Nakon što bi prešao tih pet-šest koraka u dubinu dućana, posjetitelj bi nailazio na tri stepenika, uz koja se većina nas nikada nije popela u tih desetak godina otkako nas je u trinaestoj ili četrnaestoj prvi put pustilo od kuće da sami kupimo ploču. Gore su, na malenom prostoru, koji se mogao u dva koraka preći, bile police s dječjom muzikom, revolucionarnim marševima i pjesmama, te na kraju - s klasikom. Tu bi se vazda našlo postarije gospode, ako bi se trojica zgurala, morali su jedan drugoga leđima podupirati da nosevima ne udare u policu s pločama. Žmirkali su zaljubljeno iza naočala debelih rožnatih okvira prema svojim Chopinima i Mozartima, pločama koje se mjesecima i godinama nisu mijenjale, jer iz Zagreba nisu stizala nova izdanja, dok je iz stereo zvučnika grmio London Calling ili bi ih sa svih strana plašila kvadrofonija Pink Floyda. No, oni su se pravili da ništa od toga ne čuju, stražareći na braniku klasičnih vrijednosti i jednoga odlazećeg Sarajeva u kojemu se o abortusima i rastavama govorilo njemačkim jezikom, da djeca ne razumiju, a solfeđu se u glazbenim školama podučavalo sa zagrebačkim naglascima onih koji su 1945. bili protjerani u Bosnu, jer su koju godinu ranije Griega, Sibeliusa i Eru s onoga svijeta svirali Poglavniku i njegovoj sviti.

Godinama je među tim albumima klasične glazbe stajala jedna ružičasta omotnica, uočljiva već s vrata dućana, s foto-portretom proćelavoga čovjeka sa željezničarskim brčićima. Nisam znao tko je on, ploču sam barem jednom tjedno premetao po rukama - u to vrijeme zalazio sam skoro svakodnevno u Jugoton - sve dok na kraju nisam učinio nešto neobično. Iako me klasična glazba baš nimalo nije privlačila, iako za izvođača nikad nisam čuo, umjesto da kupim neko novovalno ili punk remek djelo preporučeno u najnovijem broju beogradskoga Džuboksa, izvadio sam iz džepa deset hiljada i sedamsto starih dinara (ili sto sedam novih), koliko je u proljeće 1981. koštala Jugotonova longplejka, i kupio album koji je nosio naziv "Okudžava u Zagrebu".

Sam, s gitarom i glasom mekim i blagim, koji je sam već bio gotova melodija, pjevao je pjesme o ljubavi, o Moskvi, o vinogradima, tramvajima i starome kralju. Pjevao je o vojniku od papira koji je silno žudio za tim da krene u borbu i pokaže svoju hrabrost, žudio je za tim da skoči u vatru za domovinu, pa su mu se na kraju njegove žudnje i ispunile. Neke pjesme predstavljale su društvenu satiru, starinsku rusku, kakve u nas tada više nije bilo. Druge su bile vedre i optimistične rugalice, a bilo je i takvih koje su djelovale kao da su napisane uz vino ili vodku, u kakvom dostojanstvenom ruskom pijanstvu. Ali sve su Okudžavine pjesme, zahvaljujući njegovome glasu, zvučale tužno.

Koncert Bulata Okudžave, objavljen na Jugotonovoj ploči, održan je 30. oktobra 1978. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Velikoga pjevača predstavio je, na pozornici pratio i od treme čuvao Arsen Dedić. Njegove prepjeve govorio je Rade Šerbedžija. Glas mu je nekako bio još uvijek mlad. Iako je riječ o jednome od internacionalno vrednijih Jugotonovih izdanja, nikada nije prebačeno na kompakt-disk. Žao mi je jer je, i tridesetak godina kasnije, riječ o jednome od meni najdražih, te po moj književni - čitateljski i slušateljski - razvoj najvažnijih muzičkih albuma.

Da je živ, ove bi godine, na Dan pobjede nad fašizmom, ili na Dan Europe, Bulat Okudžava proslavio osamdeset peti rođendan. Iako je rođen u Moskvi, odrastao je u Gruziji, uz rodbinu koja ga je prihvatila nakon što mu je 1937. otac osuđen i pogubljen kao njemački špijun, a majka poslana u Gulag. Te je godine smrt bila u modi, ta su suđenja danas opće mjesto kulturne i političke povijesti dvadesetog stoljeća, ali Bulat je svoju majku ponovo vidio tek 1955. kada je već imao trideset jednu. U međuvremenu, 1941. javio se kao dobrovoljac u Crvenu armiju, premda još nije bio ni maturirao. Među milijunima onih koji su pali u borbi protiv Hitlera - između ostaloga i zato što su zapadni saveznici odbijali otvoriti zapadnu frontu - Bulat Okudžava je ostao živ. Po ocu Gruzijac, po majci Armenac (majka je, osim ruskoga, govorila gruzijski, armenski i azerski jezik, ali je željela da joj sin govori jezikom Lenjina), Okudžava je cjelinom svoga pjesničkoga i književnog djela Rus i Moskovljanin. Kvart i ulicu Arbat, gdje je stanovao na broju 43, opjevao je u brojnim pjesmama, načinivši od nje urbani mit i literarnu činjenicu veću i važniju od stvarnoga Arbata.

Kada bi moj ujak Dragan Rejc išao u Moskvu, gdje je desetljeće prije toga radio kao predstavnik zeničkoga Metalurškoga kombinata, naručivao sam da mi donosi Okudžavine ploče. I nije ih bilo tako puno. Kad ih više nije mogao naći, donio mi je albume Vladimira Visockog i njegovu malenu bistu, koja danas stoji na mojoj polici s knjigama, tu na selu, blizu Zagreba. Okudžavine biste nije bilo u prodaji, jer je Okudžava bio živ. Umro je 12. juna 1997. nekoliko mjeseci nakon ujaka Dragana, od srca, u jednoj pariškoj bolnici. Strefilo ga je usred turneje na koju su ga nagovorili nakon što je godinama, tužan i razočaran, živio daleko od pozornice.

Silno je želio da padne Berlinski zid i da se promijeni svijet koji je njegovoga oca osudio na smrt, a majku na osamnaest godina koncentracijskog logora. To se jasno vidjelo i čulo u njegovim pjesmama. Ali Okudžava nije htio da taj svijet nestane, niti je bio antikomunist. Na kraju je - da se poslužimo metaforom Žarka Puhovskog - bio jedan od onih na koje se srušio Berlinski zid. Njegovo srce izdržalo je rat, Gulag, zabrane, partijsku nemilost i sve ono na što je veliki pisac i angažirani umjetnik bio osuđen u totalitarnom sovjetskom društvu, ali njegovo srce nije moglo izdržati ono u što se Rusija pretvorila nakon pada Sovjetskog Saveza. Pjevao je i pod Hruščovom, i pod Brežnjevom, i pod Andropovom i Černjenkom, ali je pod Jeljcinom i pod kapitalizmom mogao samo zamuknuti.

Tih osamdesetih volio sam dva njegova sjajna romana: "Putovanje diletanta" i "Gutljaj slobode". U drugome se glavni lik zagrcnuo - gutljajem slobode. Njegove pjesme je uz gitaru pjevao Danilo Kiš, u svojim filmovima koristili su ih Dušan Makavejev i Miloš Radivojević (u "Dečku koji obećava", kao glazbenu protutežu baš - punku i novome valu), a jedan mali planet nosi ime 3149 Okudzhava.

Tako ga je 1981. nazvala čehoslovačka astronomka koja je planet i otkrila. U sarajevskom Jugotonu nisu znali kamo bi s njim, pa su ga svrstali u klasiku. Na ničiju zemlju, gdje je i danas.

Miljenko Jergović (Subotnja matineja, 2009)

Molitva Francois Villona (X)

Dok se još Zemlja okreće,

dok je još jarko svjetlo

Gospode,

daj ti svakome ono čega nema.

Mudracu daj glavu,

plašljivcu konja,

daj sretnom novac

i ne zaboravi na mene.

Dok se još Zemlja okreće,

Gospode - tvoja je vlast.

Daj častohlepnom da se nauživa vlasti,

daj predah darežljivom do kraja dana,

Kainu daj pokajanje

i ne zaboravi na mene.

Ja znam - ti sve možeš

i vjerujem u tvoju mudrost.

Kao što vjeruje mrtav vojnik

da će živjeti u Raju

Kao što vjeruje svako uho

tvojim tihim riječima

Kao što vjerujemo i mi sami

bez obzira što činili.

Gospode, moj Bože,

zelenooki moj,

Dok se još Zemlja okreće

a čudno je to i njoj,

dok je još vremena

i vatre,

daj svakom po malo

i ne zaboravi na mene.

Prepjev: Arsen Dedić

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Djevojka iz tvornice šibica - crna bajka u koloru

Bila jednom mala djevojčica koja nije imala ni majke ni oca, a živjela je u mračnoj šumi. Na rubu šume bilo je selo i ona je saznala da bi tamo mogla kupiti žigice za pola novčića, pa da bi ih mogla prodati na ulici za čitav novčić. Kad bi prodala dovoljno žigica, mogla bi kupiti koru kruha, vratiti se u svoj zaklon u šumi i spavati tamo u odjeći koju je imala.

Zima je došla i bilo je vrlo hladno. Nije imala cipele, a kaput joj je bio tako tanak da je mogla gledati kroza nj. Noge su joj već prešle onaj stupanj kad poplave, prsti na njima su bili bijeli, a takvi su joj bili i prsti na rukama i vršak nosa. Lutala je ulicama i molila neznance bi li, molim lijepo, kupili žigice od nje?

Ali nitko nije zastao i nitko nije obraćao pozornost...

Umjesto bakinog toplog zagrljaja, koji odvodi u smrtni san - djevojka prestaje paliti žigice (trošiti ih na maštanja) i kreće u akciju.

Radnica na pokretnoj traci u tvornici šibica, nakon još jednog razočarenja (slomljene nade) odlučuje da je vrijeme za osvetu. Aki Kaurismaki iskreno suosjeća s Iris, napuštenom od sreće...

Nakon bezuspješnih pokušaja integracije u društvo, njegovi usamljeni junaci počinju se ponašati radikalno.

Otuđenost je u filmu opipljiva: teška, mučna, depresivna tišina - zajedničko gledanje TV-a kao jedini oblik "komunikacije", uz pozive na jelo (u tišini).

Majka samo jednom oslovi djevojku imenom, ni tada direktno, prenese ljubavniku od jedne noći ("budućem suprugu"): Iris će uskoro biti spremna za izlazak. Bez ove scene junakinja bi ostala "bezimena" (neizgovorena). Njezin život bio je i ostat će - zatvor.

Stilizirani realizam, reducirana gluma (mimika), prigušeni humor, snažna socijalna dimenzija... "Djevojka iz tvornice šibica" malo je remek-djelo, crna bajka u koloru.

Skaramuš:

Aki Kaurismaki nije uradio "antologijski film". Ne ulaže značajniju lovu u projekte. On, zapravo, i ne radi "projekte". Teško bi se od svih njegovih filmova napravio jedan upečatljiv trejler.

Ne vjerujem da je njegov film igdje napunio salu. Ni u Finskoj nije popularan, tamo "ginu" za Bondom. Ali, Aki je jedan od mojih omiljenih autora. Njegovi filmovi su kao pruga koja nikada ne savija. Ponekad voz iskoči, ali namaknu lokomotivu i on opet po starom.

Od filma "Djevojka iz fabrike šibica", intimnog omaža Hičkoku, dobio sam facialis - tužni osmjeh. Finska Liv Ulman - Kati Outinen nosi ovu socijalnu bajku, koju bi i sam veliki Alfred sa zanimanjem odgledao.

Sa ciničnom tugom svodeći život na trajanje jedne šibice, a društvo sa fabrikom koja ih proizvodi, Kaurismaki pravi emotivni horor od nježne i tužne priče o jednoj nesretnoj sudbini. Svijet "običnih ljudi" koji jedu, prazne crijeva, zaljubljuju se, boluju i hronično nemaju para, kod Akija je doveden u čaplinovsku ravan.

Američki modeli davno istrošenih automobila uz (obavezne) zvuke kantrija, roka ili ruskih romansi (kad im vrijeme nije), prirodno jezde Kaurismakijevom cestom usamljenih.

Ovaj profesionalni-amater (koji radi samo sa svojim društvom) i koji je snimio mnogo filmova, od kojih je neke, vjerovatno, i sam brzo zaboravio, ima adut koji se teško odbija: iskren je i šarmantan u svojoj jednostavnosti.

Kaurismakijevi filmovi izgledaju kao slikanje svakodnevnog crnila, kao mučne i emotivne potrage za malo sreće - kao za Svetim gralom! Posmatrani u nizu, oni su testament jednog pesimiste.

Aki Kaurismaki je dragi komšija sa kojim, ponekad, u mislima komentarišem ovaj zapišani, hladni svijet.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Pre istine - Kokan Rakonjac

ŽALOSTAN JE DAN KADA ĆE IZ PEPELA USTATI ČOVJEK S KRIVICOM DA MU SUDE.

BLAGI GOSPODE IMAJ MILOSTI ZA NJEGA, PODARI MU POKOJ VJEČNI. AMEN.

"Pre istine" jedan je od filmova s vrha moje intimne Ex YU liste.

Priča o sudbinskom susretu partizana Mladena i četnika Strahinje: jedne noći u baru hotela Majestic, dvadeset godina nakon rata - u vrijeme mitinga. Susret koji završava surovo i tragično za obojicu.

Za vizualnu ekspresiju filma zaslužan je Aleksandar Petković i nemirna kamera iz ruke - zbilja u što izravnijem obliku, koja često odluta prema nebu...

Nimalo slučajno, glavna glazbena tema "Pre istine" onozemaljska je Mozartova "Lacrimosa". (video)

Tok svijesti glavnih junaka i impresivan ritam, potenciraju željenu nedorečenost filma. Sve što nije mogao (smio) izgovoriti riječima Kokan Rakonjac ispričao je glazbom.

"Po šumama i gorama": idu čete partizana, slavu borbe pronose / kaznit ćemo izdajice, oslobodit narod svoj. (video) Kao što pjesma moćno zvuči u izvođenju Zbora Crvene armije, istom silinom i snagom Kokan Rakonjac otvara film - kamerom koja lebdi pročeljima Beograda.

Ironijom sudbine situacija se promijenila - pobjednik iz rata Mladen Stojanović odbačen je od društva, dok bivši robijaš Strahinja Petrović uživa sve blagodati...

"Budi se istok i zapad": čeka nas druže sloboda, naš biće čitavi svijet / nov ćemo život početi, sloboda, drugarstvo i rad.

Nezaboravna scena tuče u prolazu Morava filma s mladim Danilom Stojkovićem, vođom ratoborne skupine mladića, i još jedna ovozemaljska pjesma...

"Konjuh planinom": lišće pjeva žalovite pjesme / mrtvoga drugara sahranjuje četa partizana.

Veličanstvena završnica na salašu, uz "Lacrimosu" i prestravljeni pogled Katarine (Vesne Krajine) u kojem se naslućuje - presuda Strahinje tj. sudbina Mladena.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Zid (misao i želja) - Kokan Rakonjac

1960 g., 10 min, format: 16mm / ton filma nije sačuvan.

Kamera: Aleksandar Petković / uloga: Branka Jovanović.

Djevojka se trčeći penje stepenicama, na vrhu se ukažu vrata.

Osmijeh na licu... izlaz. Ali, vrata su zaključana.

Djevojka je razočarana, sjeda na stepenice i sklapa oči...

Priča o djevojci koja ne uspijeva pobjeći...

Osuđena je na život u malom, depresivnom (kante za smeće i odbačene stvari), zatvorenom (zazidanom) prostoru.

Igra tenzija u impresivnom ritmu - unutarnjih uspona i padova: penjanja uz i spuštanja niz stepenice.

Ponesena prolaskom tri osobe kroza zid (različita dob / način hoda), pokuša i sama... sudar sa zidom, njegovom hladnoćom.

Ostaje samo bezlična crna masa - sklupčana djevojka.

"Zid" je moderan, provokativan filmski san pretočen u stvarnost.

Siloviti sudar sa talentom i energijom Vojislava Kokana Rakonjca.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Lornina šutnja - braća Darden

Braća Darden prave filmove po (nenapisanim) scenarijima Dostojevskog. Potresne, dramski zaokružene priče o ljudima koji žive u svijetu kome ne pripadaju.

Film o paru albanskih emigranata, koji pokušava da zaradi pare kako bi ostao u Belgiji / Francuskoj.

Lorna je u fiktivnom braku sa narkomanom, a nakon razvoda treba da se "preuda" za nekog Rusa (opet privremeno) i tako redom, za odgovarajuću sumu novaca koju dijeli sa svojim makroom.

Uzgred, kako se zovu makroi za socijalno podvođenje? Ovi za dobijanje papira u EU. Evro-makroi?! Neka ih đavo nosi!

Lornin momak Sokol obavlja neke nejasne (čitaj: ko zna kakve) poslove po susjednim zemljama. Njegova ljubav za Lornu vrijedi, kako se saznaje na kraju filma, oko pet hiljada evra.

Ali, "ljudi snuju, a Bog određuje". Tako Lorna ne može da pobjegne od sebe, svoje intime, osjećaja krivice... I obična papirološka prevara prerasta u zločin i kaznu, sa cinično-bajkovitim kadrom beznađa na kraju drame.

Bez muzike, gotovo dokumentarno, sa pet pažljivo odabranih glumaca (kao i u svojim ostalim filmovima) Dardenovi "zakuju" gledaoca za stolicu i puste ga kada iscuri završna špica.

Ritam filma, brze i jednostavne sekvence, gluma koja opasno liči na svakodnevni život, emocija koja se slaže polako kao pasijans.

Ako vjerujete u bolje sutra - ne gledajte ovaj film. Ako nemate nikakva očekivanja sem uvjerenja da je svaki dan nova borba - obavezno odgledajte "Lorninu šutnju" (kao i ostale filmove Dardenovih).

Ističem glumicu Artu Dobroši. Tako je valjda glumila Binošova na početku karijere.

Kamera u pokretu (Dardenovi su ogledni primjer takvog rada), Kaurismakijevska jednostavnost i dramska poenta ravna radovima Kješlovskog.

I Haneke sa nekim svojim filmovima pripada tom polu-igranom, a polu-dokumentarnom stilu. Recimo njegov sjajni film "Skriveno"...

"Lornina šutnja" je drama ispričana tako da se bijeg glavne junakinje u šumsku kućicu (bajkovito) sa djetetom koje ne postoji osim u njenim nadama i mislima (mogućnost novog života koja neće biti ostvarena), čini kao jedini spas.

Kada zatvori sve prozore, legne u mrak i počne da tješi "dijete" čovjeka za čiju smrt je kriva - Lorna zapravo tješi sebe, onakvu kakva je bila prije nego što je povjerovala da su pasoš i lova važniji od duše i mirnog sna.

Ako je Balzak rekao više o počecima kapitalizma na Zapadu od bilo kog ekonomiste njegovog doba, onda su braća Darden egzorcisti onog liberalnog kapitalizma. Nakon njihovih filmova (u kojima se novac stalno broji) poželite da se učlanite u bilo koju anarhističku organizaciju.

Čak i zloglasni "Baden-Majerhof" iz 70-tih godina izgleda manje prljava solucija od ovog "uljuđenog pakla".

Pogledajte, ako bar pet odsto vašeg uma i srca vjeruje da se i pristojna (velika) lova može (i treba) odbiti.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Na rubu raja - Fatih Akin

Filmovi Fatiha Akina pričaju o ljudima koji se vraćaju kući. Taj put vodi iz Njemačke, u kojoj Akin živi i radi, ka Turskoj u kojoj se nalaze korijeni, materinji jezik i vrelo sunce koje ne prestaje privlačiti njegove junake koliko god da im pogled u njega katkada pržio zjenice. Režiser čija su djela kompozicije sastavljene od tonova koji izbijaju iz dvije kulture ove se godine predstavio sa svojim do sada najzrelijim filmom "Na rubu raja" (Auf der anderen Seite, 2007) koji je, između ostalog, potvrdio status Njemačke kao danas možda vodeće filmske zemlje našeg kontinenta.

Kao da su s rušenjem Zida i ujedinjenjem došli nova inspiracija i impulsi, negdje od kraja devedesetih javljaju se izuzetni autorski profili među filmskim stvaraocima te zemlje. Baš kao i kod velike njemačke filmske generacije iz 1970-ih: Wenders, von Trotta, Herzog, Schlöndorff i prije svih Fassbinder, djela Beckera, von Donnersmarcka, Weingartnera i drugih svoju snagu crpe iz okrenutosti ka vlastitoj socijalnoj stvarnosti, njihov snažan društveno-kritički sadržaj te otklon od formalnih holivudskih konvencija. Među novim njemačkim autorima Akin, rođen 1973 u Hamburgu u porodici turskih emigranata, zauzima posebno mjesto jer je ukorijenjen u jednom sloju društva koji je bio uglavnom odbačen ili marginaliziran i čija je slika na filmu tradicionalno uokvirena banalnim stereotipima i uopćavanjima. Već mu je studentski film "Brzo i bezbolno" (Kurz und schmerzlos, 1998) direktno donio međunarodni ugled i reputaciju. Slijede filmovi "U julu" (Im Juli, 2000), "Zaboravili smo se vratiti" (Wir haben vergessen zurückzukehren, 2001) da bi za "Kroz zid" (Gegen die Wand, 2004) dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu i Evropsku filmsku nagradu te se ustoličio na mjesto najinteresantnijeg evropskog režisera svoje generacije. Iako sebe smatra njemačkim režiserom, Akin veoma drži do svojih turskih korijena.

Akin otkriva goleme dramske potencijale koji se nalaze u nevidljivoj Njemačkoj (i Evropi), onoj koja se nalazi u predgrađima prenaseljenim strancima. Tu, daleko od političke, socijalne i medijske pažnje buja život u svojoj punoći i individualne sudbine, koliko god opore i teške, često su mnogo snažnijeg filmskog i dramskog naboja nego one "gore" kod domicilnog stanovništva. Tako "Kroz zid" govori o rastrganosti glavnih junaka Cahita i Sibel između tradicije konzervativnog islama i slobodnih seksualnih veza u emigrantskom podzemlju velikih njemačkih gradova što je prikazano sugestivnim filmskim jezikom, kroz furioznu montažu i magičnu muziku koja od prvog do zadnjeg kadra naprosto usisa pažnju gledatelja čak i kod drugog ili trećeg gledanja tog sjajnog filma.

Nakon "Kroz zid" režirao je dokumentarac o muzičkom životu Istanbula, da bi se potom u "Na rubu raja" ponovo vratio igranom filmu i svojoj omiljenoj temi: strancima, ljudima razapetim između magli svoje svakidašnjice i nostalgičnih sjećanja na žarko sunce domovine. Još je Goethe pisao da prevelike mogućnosti obavezuju i da ograničeni uvjeti stvaranja ne moraju škoditi umjetnosti jer "tek kad je ograničen majstor se pokaže".

U centru ove trodijelne priče i sidro oko kojeg su povezani ostali likovi je Nejat Aksu (igra ga njemačko-turski glumac Baki Davrak) koji je, baš kao i režiser Akin, iz ograničenih uvjeta svog stranog porijekla postao sveučilišni profesor čija je specijalnost upravo Goethe. Njegov otac Ali (glumi ga savršeno Tuncel Kurtiz) je prva generacija emigranata, udovac i penzioner koji sa svojim sinom "nema ni o čemu razgovarati" te baza uokolo kladeći se na konje, pije u turskim klubovima i obilazi kupleraje. U jednom od njih sresti će ocvalu ljepoticu Yeter, prostitutku suočenu sa stalnim prijetnjama svojih sunarodnjaka koji smatraju da je to što radi nedolično jedne muslimanke.

Neobičan odnos između Alija i Yeter kojeg će dijelom nevoljko postati i Nejat, završit će tragedijom koja će ih sve troje odvesti u pravcu juga okupanog svjetlom i toplinom sunca; Akinov vizualni lajtmotiv s pomoću kojeg nam bojom i slikom kazuje koliko su korijeni čovjeka duboki i žilavi. Yeter će put domovine u kovčegu, Ali će u Tursku nakon robije, a Nejat će pod izgovorom da traži Yeterinu kćerku Ayten otvoriti knjižaru u Istanbulu i konačno naći svoj mir.

Druga priča je o Ayten koja je ljevičarski politički aktivist te mora bježati u Njemačku, u potrazi za majkom za koju ne zna da je mrtva. Tamo će sresti njemačku vršnjakinju Lotte (ime neuzvraćene Wertherove ljubavi) koja će se zaljubiti u nju i poći za njom u Tursku, nakon što Ayten ne dobije politički azil. Ayten će u Turskoj završiti u zatvoru, a Lotte će naći smrt.

U Tursku će po posmrtne ostatke svoje kćeri krenuti Lottina majka (slavna Fassbinderova glumica Hanna Schygulla), koja će u susretu sa Nejatom početi otkrivati svoju prošlost, snove i ideale iz mladosti zatomljene višegodišnjim praznim građanskim komforom. Na tom mjestu počinje treća priča čiji su "junaci" zapravo Njemačka i Turska, dvije velike povezane kulture koje u često bolnim bliskim susretima uče jedna o drugoj, ali i o sebi samima, što simbolizira scena na aerodromu u kojoj se mimoilaze dva mrtvačka kovčega - u jednom je Turkinja koja je poginula u Njemačkoj, u drugom Njemica koja je izgubila život u Turskoj.

Akin je jedan od rijetkih filmskih režisera koji je u stanju profilirati filmske junake jednako kompleksno i upečatljivo kao što to uspijeva piscima dobro ispisanih romana; mi u njegovim filmovima ne gledamo dvodimenzionalne likove, već upoznajemo stvarne, žive ljude i njihove sudbine.

Među nekih 200 dugometražnih filmova koje sam vidio ove godine, plus mnogih animiranih i dokumentarnih živih slika, "Na rubu raja" bih uvrstio među najviše tri naslova po kojima ću pamtiti filmsku 2007 godinu.

SINEAST br. 117 - Midhat Ajanović (predavač povijesti animacije na Odsjeku za filmske studije Sveučilišta u Göteborgu)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Jacques Tati ili gospodin Hulot

Jedna od ikona povijesti kinematografije - gospodin Hulot.

Nespretni, dobronamjerni dugajlija prekratkih nogavica i prugastih čarapa. Nezamisliv bez šešira, balonera, kišobrana i lule.

Gospodin Hulot spoj je idealizma, dobre volje, mašte: prkosi institucijama građanskog društva i modernoj potrošačkoj kulturi.

Jacques Tati - suptilni komičar (pantomimičar) koji je stopio nijemi i zvučni film.

Ujak kakvog bismo željeli imati...

Filmovi Tatija sadrže manifest sreće, potajnost, elastičnost, pohvalu djetinjastom duhu, nespretnosti, razilaženju... i nadasve prezir nad duhom ozbiljnosti i društvenih zakonitosti. Nakon Hulota i njegova pogleda na svijet, čini se da i sam život postaje fikcija, suvremenost postaje igralište, a sudbina postaje vašar.

Svoju pustolovinu sa glumom, započeo je u vlastitoj predstavi "Sportski dojmovi". Tamo je, poput pravih velikih izvođača burleske, iskušao sve: od pantomime i vizualnog gega, preko smjelosti, točnosti, minimalizma, do iluzije.

Macha Makeieff (kustos izložbe "Jacques Tati, deux temps, trois mouvements")

Jacques Tati je režirao malo filmova: šest dugometražnih i tri kratkometražna, u više od četrdeset godina. No ipak, nije prestajao stvarati, vođen opsjednutošću izmišljanja, karikiranja i iznošenja vizualnog gega. Tati je bio autor burleske u rangu Keatona, Laurela & Hardyja ili Mack Senneta kojima se i sam divio. Rad, rad i stalno rad. Onda, što vidimo u filmovima Tatija?

Praznik, odmor, neobičnu obitelj s jednim ujakom čudakom, zabavne pokrete u futurističkom svijetu... na ekranu svijet defilira i paradira uvijek na rubu kaosa, dok iza istog Tati crnči poput malog luđaka. Taj čovjek je cijeli život radio kako bi nas nasmijao i kako bi nas naveo da shvatimo kako postoji i drugačiji stil življenja.

Hvala vam gospodine Tati! Dužni smo vam za sve te sate uživanja...

Serge Toubiana (generalni ravnatelj Francuske kinoteke)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis