Dogvil - Lars fon Trir

"Noć se spustila na grad,

kao anestezirani pacijent na operacioni sto" (Empson)

"Dogvil" je najveći film prve dekade 21. vijeka! Ne bih mogao reći da je "Dogvil" film beznađa. To je samo pošteno izrečena đavolova dilema: Da li će mi ljudi doći glave ili sam već postao dio njih?

Da bih objasnio svoju istinsku fascinaciju "Dogvilom" dužan sam da kažem da ja, u principu, ne volim ljude i da im ne vjerujem. Zašto Lars fon Trir pravi film u ogoljenom studiju, sa najosnovnijim naznakama ulica i kuća?

Zato što ga ne interesuje materijalno (pojavno) već želi da u "formalin" slike, u epruvetu, na obdukcijsku vagu stavi unutrašnje organe čovjeka. Sve što ometa taj ogled Trir svodi na trivijalnost, na mimikriju.

Jer, govore djela, a ne riječi, postupci a ne namjere. Zar je manje opasan ubica koji uljudno kuca na vrata od onoga koji ih razbija nogom? Đavo se krije u malim stvarima.

Priča o humanosti ljudi smještena u neku zagubljenu varoš u kome žive "tihi susjedi", "obični ljudi" i osobi koja je u bijegu, tražeći skrovište ili azil - pretvara se u emotivno silovanje i ruiniranje predstave o čovjeku kao onome koji posjeduje osjećaj za samilost.

Mala je (nikakva) granica između pristojnosti i pritvornosti, humanosti i koristi, dobročinstva i iskorištavanja, ponude i ucjene, pomoći i manipulacije. Ona koja treba pomoć postaje rob!

Jer, zabluda je da se nešto daje ni za šta! U materijalnom svijetu nema veresije. Samo kamate. A one se naplaćuju do kraja. Do krvi, do ropstva, ako nema drugog načina ("Manderlej" kao nastavak "Dogvila"). Oni koji se sa izrečenim ne slažu, treba da se iskreno zapitaju da li bi radije bili ubice ili ubijeni? Da li bi da žive ili da umru?

Kada neko opravdava ljude i njihove postupke onda je na dobrom putu da postane talac iluzije, svojevoljni sužanj, onaj ko ide na klanje sa pjesmom na usnama. Ne zavaravajmo se, tako su nestale cijele civilizacije.

Gledajući "Dogvile" zapitao sam se: Na čijoj sam ja strani zapravo? Na njenoj (žrtvinoj) ili njihovoj? Koji su moji motivi kada volim, trebam, tražim, zahtijevam, očekujem, činim?

Čak i robinja, na kraju, postaje dio njih (nas) izdajući nalog da se smakne cijela varoš. Ne čini ona to u ime kosmičke ili bilo kakve druge pravde ili pravedne kazne, već iz zadovoljstva osvete. Iz potrebe da poruči: "Ja sam vaša, a vi me niste htjeli. Eto vam sad!"

Ljudi su svijet izgradili po svojoj mjeri, a ne Božijoj. I Dogvil je tako izgrađen. Kao mjesto na kome ljudi žive znajući da lica koja gledaju u ogledalu nisu njihova. To je normalno, jer ni njihove namjere i pobude iz kojih sve potiče nisu onakve kakvima ih predstavljaju.

Mimikrija (prilagođavanje) kao osnova opstanka nije nužnost već izbor ljudi. Motivi? Samoživost! Beskrupuloznost! Korist! To sveto trojstvo (naglo) prohodalog homo sapiensa.

Ne bih čak mogao reći da je ovaj film pesimistički pogled na ljudski rod. "Dogvil" je tek fotografija izbliza čudovišta koja obitavaju (žive) ispod naših koža i izlaze da se provjetre u trenucima kada naše prave prirode (naravi) dođu u iskušenje da kažu nešto o sebi.

Da li sam ikada otkrio njegov trag gledajući sebe na slikama? Ako i jesam, nisam konstatovao drugog sebe, jer je duboko u mojoj svijesti. Jer smo taj pritajeni i krotki đavo i ja - oduvijek jedno.

Samo rijetki uspijevaju da se otrgnu (na kratko) svom sijamskom blizancu. I za trenutak postaju rijetka vrsta. Slobodni i dobri. A onda - bivaju kažnjeni. Uostalom, za bolji dio nas smrt je dovoljna kazna. Ali, naša čudovišta nastavljaju da žive kroz naša djela i riječi. Ona su vječna.

Kako Lars fon Trir postiže taj egzorcizam? Brisanjem tanke linije između dobra i zla. Prolascima likova kroz (nepostojeća) vrata u (nepostojeće) kuće (nepostojećih) stanovnika koji umjesto duša imaju "kasice-prasice".

"Dogvil" je, stilski gledano, filmovana pozorišna drama (kao i dobar dio ostalih Trirovih filmova, uostalom). Sa naracijom koja ništa ne objašnjava, već nastoji da tok događaja prepriča neutralno kao da se obraća bićima sa druge planete.

Autor drobi žanrove i razne umjetnosti da bi "prizvao kišu" tj. napravio ugođaj za striptiz duše. "Dogvil" je surov. Udara kao nož u stomak. Sugeriše da nema druge strane. Samo mi protiv nas.

Na čijoj strani je Trir? Ili možda vjeruje da je otpadništvo moguće? Ne znam. Ali to ne mijenja tok ovog "horora humanosti". Pravo pitanje glasi: Na čijoj je strani gledalac? Postoje dva odgovora - da nema druge strane. A drugi - da mi se film ne sviđa. Volio bih da mogu da dam drugi odgovor. Ali, ne mogu.

"Dogvil" je Trirov srednji prst podignut čovječanstvu koje je isprobalo sve sisteme, ali (u duši) nikada nije odustalo od onoga u kojem se najbolje osjeća - robovlasničkog.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš