Na rubu raja - Fatih Akin

Filmovi Fatiha Akina pričaju o ljudima koji se vraćaju kući. Taj put vodi iz Njemačke, u kojoj Akin živi i radi, ka Turskoj u kojoj se nalaze korijeni, materinji jezik i vrelo sunce koje ne prestaje privlačiti njegove junake koliko god da im pogled u njega katkada pržio zjenice. Režiser čija su djela kompozicije sastavljene od tonova koji izbijaju iz dvije kulture ove se godine predstavio sa svojim do sada najzrelijim filmom "Na rubu raja" (Auf der anderen Seite, 2007) koji je, između ostalog, potvrdio status Njemačke kao danas možda vodeće filmske zemlje našeg kontinenta.

Kao da su s rušenjem Zida i ujedinjenjem došli nova inspiracija i impulsi, negdje od kraja devedesetih javljaju se izuzetni autorski profili među filmskim stvaraocima te zemlje. Baš kao i kod velike njemačke filmske generacije iz 1970-ih: Wenders, von Trotta, Herzog, Schlöndorff i prije svih Fassbinder, djela Beckera, von Donnersmarcka, Weingartnera i drugih svoju snagu crpe iz okrenutosti ka vlastitoj socijalnoj stvarnosti, njihov snažan društveno-kritički sadržaj te otklon od formalnih holivudskih konvencija. Među novim njemačkim autorima Akin, rođen 1973 u Hamburgu u porodici turskih emigranata, zauzima posebno mjesto jer je ukorijenjen u jednom sloju društva koji je bio uglavnom odbačen ili marginaliziran i čija je slika na filmu tradicionalno uokvirena banalnim stereotipima i uopćavanjima. Već mu je studentski film "Brzo i bezbolno" (Kurz und schmerzlos, 1998) direktno donio međunarodni ugled i reputaciju. Slijede filmovi "U julu" (Im Juli, 2000), "Zaboravili smo se vratiti" (Wir haben vergessen zurückzukehren, 2001) da bi za "Kroz zid" (Gegen die Wand, 2004) dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu i Evropsku filmsku nagradu te se ustoličio na mjesto najinteresantnijeg evropskog režisera svoje generacije. Iako sebe smatra njemačkim režiserom, Akin veoma drži do svojih turskih korijena.

Akin otkriva goleme dramske potencijale koji se nalaze u nevidljivoj Njemačkoj (i Evropi), onoj koja se nalazi u predgrađima prenaseljenim strancima. Tu, daleko od političke, socijalne i medijske pažnje buja život u svojoj punoći i individualne sudbine, koliko god opore i teške, često su mnogo snažnijeg filmskog i dramskog naboja nego one "gore" kod domicilnog stanovništva. Tako "Kroz zid" govori o rastrganosti glavnih junaka Cahita i Sibel između tradicije konzervativnog islama i slobodnih seksualnih veza u emigrantskom podzemlju velikih njemačkih gradova što je prikazano sugestivnim filmskim jezikom, kroz furioznu montažu i magičnu muziku koja od prvog do zadnjeg kadra naprosto usisa pažnju gledatelja čak i kod drugog ili trećeg gledanja tog sjajnog filma.

Nakon "Kroz zid" režirao je dokumentarac o muzičkom životu Istanbula, da bi se potom u "Na rubu raja" ponovo vratio igranom filmu i svojoj omiljenoj temi: strancima, ljudima razapetim između magli svoje svakidašnjice i nostalgičnih sjećanja na žarko sunce domovine. Još je Goethe pisao da prevelike mogućnosti obavezuju i da ograničeni uvjeti stvaranja ne moraju škoditi umjetnosti jer "tek kad je ograničen majstor se pokaže".

U centru ove trodijelne priče i sidro oko kojeg su povezani ostali likovi je Nejat Aksu (igra ga njemačko-turski glumac Baki Davrak) koji je, baš kao i režiser Akin, iz ograničenih uvjeta svog stranog porijekla postao sveučilišni profesor čija je specijalnost upravo Goethe. Njegov otac Ali (glumi ga savršeno Tuncel Kurtiz) je prva generacija emigranata, udovac i penzioner koji sa svojim sinom "nema ni o čemu razgovarati" te baza uokolo kladeći se na konje, pije u turskim klubovima i obilazi kupleraje. U jednom od njih sresti će ocvalu ljepoticu Yeter, prostitutku suočenu sa stalnim prijetnjama svojih sunarodnjaka koji smatraju da je to što radi nedolično jedne muslimanke.

Neobičan odnos između Alija i Yeter kojeg će dijelom nevoljko postati i Nejat, završit će tragedijom koja će ih sve troje odvesti u pravcu juga okupanog svjetlom i toplinom sunca; Akinov vizualni lajtmotiv s pomoću kojeg nam bojom i slikom kazuje koliko su korijeni čovjeka duboki i žilavi. Yeter će put domovine u kovčegu, Ali će u Tursku nakon robije, a Nejat će pod izgovorom da traži Yeterinu kćerku Ayten otvoriti knjižaru u Istanbulu i konačno naći svoj mir.

Druga priča je o Ayten koja je ljevičarski politički aktivist te mora bježati u Njemačku, u potrazi za majkom za koju ne zna da je mrtva. Tamo će sresti njemačku vršnjakinju Lotte (ime neuzvraćene Wertherove ljubavi) koja će se zaljubiti u nju i poći za njom u Tursku, nakon što Ayten ne dobije politički azil. Ayten će u Turskoj završiti u zatvoru, a Lotte će naći smrt.

U Tursku će po posmrtne ostatke svoje kćeri krenuti Lottina majka (slavna Fassbinderova glumica Hanna Schygulla), koja će u susretu sa Nejatom početi otkrivati svoju prošlost, snove i ideale iz mladosti zatomljene višegodišnjim praznim građanskim komforom. Na tom mjestu počinje treća priča čiji su "junaci" zapravo Njemačka i Turska, dvije velike povezane kulture koje u često bolnim bliskim susretima uče jedna o drugoj, ali i o sebi samima, što simbolizira scena na aerodromu u kojoj se mimoilaze dva mrtvačka kovčega - u jednom je Turkinja koja je poginula u Njemačkoj, u drugom Njemica koja je izgubila život u Turskoj.

Akin je jedan od rijetkih filmskih režisera koji je u stanju profilirati filmske junake jednako kompleksno i upečatljivo kao što to uspijeva piscima dobro ispisanih romana; mi u njegovim filmovima ne gledamo dvodimenzionalne likove, već upoznajemo stvarne, žive ljude i njihove sudbine.

Među nekih 200 dugometražnih filmova koje sam vidio ove godine, plus mnogih animiranih i dokumentarnih živih slika, "Na rubu raja" bih uvrstio među najviše tri naslova po kojima ću pamtiti filmsku 2007 godinu.

SINEAST br. 117 - Midhat Ajanović (predavač povijesti animacije na Odsjeku za filmske studije Sveučilišta u Göteborgu)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis