Komunist sa stilom

Josip Broz Tito - Communist with style, tako je napisao moj prijatelj u simpatičnom višejezičnom brodskom dnevniku, slikovnici za odrasle na jedrenju Jadranom. Na margini stranica predviđenih za ispisivanje brodskih doživljaja mali je leksikon u kojem je sažeta domaća povijest: fotografija veličine poštanske marke i tri riječi. Komunist sa stilom - nitko nije bolje sažeo lik bivšeg nam predsjednika u samo tri riječi.

Zadnji sam ga put uživo vidio baš na moru, na Brijunima, ugostio je portugalskog predsjednika. U pratnji je bila i lijepa prevoditeljica. Kao začarana, zurila je u našeg predsjednika koji je već odavno navršio osamdesetu. Ona je u njemu vidjela potentnog muškarca i šarmera, moćne pojave sa stilom. On u njoj tamnoputu krasoticu i to nisu mogle sakriti krutosti protokola. A protokol uz Tita uvijek je sadržavao i obilate ručkove i večere u kojima je on bio jamstvo za ugođaj i doživljaj čak i kada je politička pozadina bila napeta. U vinskom podrumu na Vangi, na brodu Galeb, u salonima Plavog vlaka, na Dedinju, Brdu kod Kranja i Bledu, u jugoslavenskim i bjelosvjetskim dvorcima Tito je šarmirao kao kakav jetsetter prvog reda, kao da u pauzama među primanjima nije bio komunistički diktator koji je jednim potezom pera hladno odlučivao o sudbinama svojih podanika, često i o dušama rasutim po svijetu, a bogami i neke od mojih najbližih je strpao u zatvor.

Kao što danas svjetski poslovni moćnici koriste gastronomiju kao ključni medij poduzetničke strategije, ručkove i večere kao ambijent u kojem se postižu najvažniji dogovori, tako je i Tito odavno shvatio kako njegova karizma ne zrači samo za govornicom na plenumima i mitinzima, nego se pretvara u izuzetno djelotvoran šarm za prostrtim stolom. Dobri ručkovi i večere uvijek su dramske inscenacije u kojima su dva lika ključna: kuhar kao režiser i Tito kao glavni glumac.

Tito je mogao biti tako fascinantan za stolom prije svega zato što je uživao u jelu i piću, što mu se predavao strasno, često neumjereno, što su mu gastronomski užitci bili važniji od brige za osobno zdravlje. To uživanje nije morao glumiti, ono je izravno odavalo intenzivnu životnu radost kojom je plijenio društvo oko sebe u takvim prilikama. Tito je jednako uživao u priprostoj seljačkoj zagorskoj hrani: žgancima, siru i vrhnju, štruklima, bunceku, kobasama i krvavicama, a nosio se s mondenim kulinarskim eskapadama. No njegova ljubav za dobrom domaćom kuhinjom svakako je bila temelj njegovog užitka za stolom. S druge strane Tito se naravno često susretao i s kulinarskom egzotikom. Ako mu se nešto baš nije dopadalo, neželjenoj je hrani izmakao sa stilom: specijaliteti s vrapcima ponuđeni u Kini nisu mu se baš milili, pa je izjavio kako ne može jesti vrapce jer su oni proleteri ptičjeg roda.

Sve oko njega, pa tako i gastronomija, poprimalo je mitske i metaforičke razmjere, čak i onda kada sama hrana nije zavrijedila da uđe u povijest. U školi smo učili anegdote o Josipu Brozu i svinjskoj glavi. S druge strane kuhari i poslužitelji koji su mu bili na usluzi odreda su tvrdili kako je bio ugodan gazda i osoba koja se jednostavno veselila svakom objedu, osim onih reduciranih liječničkim naredbama. Nakon "Titove kuharice", na temelju izuzetnih zapisa mogao bi se napraviti veličanstveni gastro-povijesni roman - kronika jednog vremena. Kakvi gosti, kakvi ambijenti, kakva jela, kakav ugođaj i kakve teme razgovora! Već prvu po redu u ovoj jedinstvenoj kulinarskoj monografiji trebao je opisati Tolstoj, a ekranizirati Ejzenštejn...

Svečana večera kod Staljina

Godina je 1944., bliži se kraj rata, samouvjereni Staljin već se osjeća kao gospodar svijeta koji će za koju godinu preobratiti u komunistički planet. Tito će biti tek jedna od figura koju će on, Josif Strašni, pomicati u toj zabavnoj igri. Kavijar i votka su zanosni, no Tito se ne da impresionirati okruženjem, moćnikom, ni alkoholom... Igra svoju igru, uloga figure ne dolazi u obzir - da je bio malo više koncentriran, Staljin bi to shvatio već tada u dači. Kada je shvatio, bilo je prekasno.

Kraljevi, šahovi, tajkuni, režiseri, glumice, književnici, nitko, pa ni najveći svjetski likovi nisu podijelili stol s Josipom Brozom a da nisu ostali fascinirani njegovom pojavom i nastupom. Tito, blještava scenografija, dobra hrana, vino, dižestiv i cigara na kraju: moćna, zanosna, neodoljiva kombinacija - svaki taj objed izravno je pretvoren u dio povijesti...

Rene Bakalović - predgovor "Titove kuharice"

Skaramuš:

Kako je jedan hedonist, ljubitelj jela, žena i svih vidova života uopšte imao vremena da se bavi revolucijom i zašto je izabrao baš komunizam, kada je sa svojim (misterioznim) obrazovanjem mogao da avanzuje i negdje na Zapadu, kao diplomata, (ruski) disident, plejboj ili šta već?

Muda je imao, pa ko ga volio ko ga ne volio.

I kada se laktao uspijevajući da prvi smjesti svojim "komunističkim oponentima", koji su istovremeno smještali njemu (Staljin je volio to morbidno nadmetanje u lojalnosti i preživljavanju) i kada je onako ulickan, sa (neočekivanim) svjetskim manirima bauljao po planinama i pećinama širom najbrdovitije zemlje na Balkanu, i kada je ulazio u saveze i razvrgavao ih u neobičnoj igri koja se zvala: Ko će koga?

I kada je zaigrao na stratešku formulu koju još nitko u Evropi do danas nije ponovio, čak ni modifikovanu, mada bi mnogi htjeli - Ni Zapad ni Istok! Ili, jednostavnije rečeno, mazni pare Zapadu da ne pređemo kod Sovjeta i očijukaj sa Sovjetima (sa pristojnim prividom mekog socijalizma) da bi oni zaustavili bilo kakve veće ambicije Zapada.

Živjelo se od zapadne love, a čuvalo nas je sovjetsko oružje. I eto velikog mita! Sigurno je vlast bila najvažniji motiv ovakvog Titovog izbora. I to apsolutna. Želja da bude obožavan. Čerčil sa snagom Sovjeta.

Da li je Josip Broz naređivao ubistva oponenata čuvajući svoju vlast? Bez sumnje. Njegove ruke su osim skupocjenih mirisa imale krvave mrlje. Kao i ruke bilo kog drugog savezničkog lidera. Ne zaboravimo da su Sovjeti urnisali dijelove Poljske (i biološki) i one dijelove Njemačke u koje su ušli. Staljin se osvetio Nijemcima za užasne zločine koje su esesovci počinili po Rusiji. Amerikanci nisu imali milosti prema Azijatima. Računajući atomske bombe. Čerčil je bio sve sem blagi čikica koji je poštovao međunarodne konvencije.

Da se razumijemo, ja nisam simpatizer "komunista" (mada bivša zajednička zemlja i nije bila komunistička sem u propagandnim sloganima). Nikada nisam bio član Partije. U vojsci sam sa prijateljem ostavljao injekcijske šprice u kanti kancelarije svoga potpukovnika koji se bio nameračio da nas primi u "jedinu i najbolju partiju", što ga je veoma razočaralo ali i odbilo od pomisli da nas predloži drugovima.

Govoreći o Tito ne govorim (kao ni Anamnesis, koja je odabrala svjež način da baci svjetlo na jedan djelić karaktera ovog lika citirajući - gastronomski esej!) o ličnosti i njenim zabludama, mržnjama, političkim kalkulacijama...

Jer to je mnogo kompleksnija priča o jednom vremenu. O rođenoj i uništenoj ideji južnoslovenske države, o nekoliko generacija genetski izmiješanih alpskih, dalmatinskih, zagorskih, sremskih, šumadijskih, hercegovačkih, makedonskih, itd. Slovena koji nisu bili u stanju da podnesu jedni druge u dovoljnoj mjeri, unazadivši svoje potencijale (kreativne prije svega) za pola vijeka!

Mene Tito interesuje kao metafora zablude "našeg čovjeka" - da je najbolje kada jedan odlučuje i da je divno živjeti tuđe živote. Kada je, npr. Tile tamanio te specijalitete sa tadašnjim svjetskim džet setom - velika većina ljudi imala je utisak kao da sama sjedi za stolom sa Brinerom, ili Elizabet Tejlor i diskretno je dira koljenom ispod stola.

Hoću da kažem da su naši roditelji, ili mi u najranijoj mladosti, željeli da budu (budemo) mnogi značajniji nego što smo to bili. A Josip Broz Tito davao je taj privid lakoće osvajanja svijeta.

I danas u svim narodima bivše zemlje postoji mit o tome da "imamo najbolju kuhinju na svijetu", da smo "najgostoljubiviji narod baš mi", da u nas neko zbog nečega gleda otvorenih usta... Zato su svi bili konsternirani kada je rat počeo, zbog uvjerenja da je baš "nas" svijet "izdao". Nismo shvaćali da nas nikada nije ni poznavao, niti smo mu bili od interesa. Samo je Tito bio "džek". Ali to su već lična poznanstva za koja se ne možeš ogrebati. Umro kum - umrlo kumstvo.

Ako ništa drugo, na današnji dan bilo bi sasvim dobro probati kakav specijalitet sa Briona. Ko ima para, naravno, jer nije hedonizam za svakoga! To đavolski košta.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis