Djevojka iz tvornice šibica - crna bajka u koloru

Bila jednom mala djevojčica koja nije imala ni majke ni oca, a živjela je u mračnoj šumi. Na rubu šume bilo je selo i ona je saznala da bi tamo mogla kupiti žigice za pola novčića, pa da bi ih mogla prodati na ulici za čitav novčić. Kad bi prodala dovoljno žigica, mogla bi kupiti koru kruha, vratiti se u svoj zaklon u šumi i spavati tamo u odjeći koju je imala.

Zima je došla i bilo je vrlo hladno. Nije imala cipele, a kaput joj je bio tako tanak da je mogla gledati kroza nj. Noge su joj već prešle onaj stupanj kad poplave, prsti na njima su bili bijeli, a takvi su joj bili i prsti na rukama i vršak nosa. Lutala je ulicama i molila neznance bi li, molim lijepo, kupili žigice od nje?

Ali nitko nije zastao i nitko nije obraćao pozornost...

Umjesto bakinog toplog zagrljaja, koji odvodi u smrtni san - djevojka prestaje paliti žigice (trošiti ih na maštanja) i kreće u akciju.

Radnica na pokretnoj traci u tvornici šibica, nakon još jednog razočarenja (slomljene nade) odlučuje da je vrijeme za osvetu. Aki Kaurismaki iskreno suosjeća s Iris, napuštenom od sreće...

Nakon bezuspješnih pokušaja integracije u društvo, njegovi usamljeni junaci počinju se ponašati radikalno.

Otuđenost je u filmu opipljiva: teška, mučna, depresivna tišina - zajedničko gledanje TV-a kao jedini oblik "komunikacije", uz pozive na jelo (u tišini).

Majka samo jednom oslovi djevojku imenom, ni tada direktno, prenese ljubavniku od jedne noći ("budućem suprugu"): Iris će uskoro biti spremna za izlazak. Bez ove scene junakinja bi ostala "bezimena" (neizgovorena). Njezin život bio je i ostat će - zatvor.

Stilizirani realizam, reducirana gluma (mimika), prigušeni humor, snažna socijalna dimenzija... "Djevojka iz tvornice šibica" malo je remek-djelo, crna bajka u koloru.

Skaramuš:

Aki Kaurismaki nije uradio "antologijski film". Ne ulaže značajniju lovu u projekte. On, zapravo, i ne radi "projekte". Teško bi se od svih njegovih filmova napravio jedan upečatljiv trejler.

Ne vjerujem da je njegov film igdje napunio salu. Ni u Finskoj nije popularan, tamo "ginu" za Bondom. Ali, Aki je jedan od mojih omiljenih autora. Njegovi filmovi su kao pruga koja nikada ne savija. Ponekad voz iskoči, ali namaknu lokomotivu i on opet po starom.

Od filma "Djevojka iz fabrike šibica", intimnog omaža Hičkoku, dobio sam facialis - tužni osmjeh. Finska Liv Ulman - Kati Outinen nosi ovu socijalnu bajku, koju bi i sam veliki Alfred sa zanimanjem odgledao.

Sa ciničnom tugom svodeći život na trajanje jedne šibice, a društvo sa fabrikom koja ih proizvodi, Kaurismaki pravi emotivni horor od nježne i tužne priče o jednoj nesretnoj sudbini. Svijet "običnih ljudi" koji jedu, prazne crijeva, zaljubljuju se, boluju i hronično nemaju para, kod Akija je doveden u čaplinovsku ravan.

Američki modeli davno istrošenih automobila uz (obavezne) zvuke kantrija, roka ili ruskih romansi (kad im vrijeme nije), prirodno jezde Kaurismakijevom cestom usamljenih.

Ovaj profesionalni-amater (koji radi samo sa svojim društvom) i koji je snimio mnogo filmova, od kojih je neke, vjerovatno, i sam brzo zaboravio, ima adut koji se teško odbija: iskren je i šarmantan u svojoj jednostavnosti.

Kaurismakijevi filmovi izgledaju kao slikanje svakodnevnog crnila, kao mučne i emotivne potrage za malo sreće - kao za Svetim gralom! Posmatrani u nizu, oni su testament jednog pesimiste.

Aki Kaurismaki je dragi komšija sa kojim, ponekad, u mislima komentarišem ovaj zapišani, hladni svijet.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis