Sic transit gloria mundi

Razgovori s Krležom - riječi, misli, sam govor - ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjećanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve čega se sjećamo.

O razgovorima s Krležom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je tražio da mu se ostavština ne objavljuje dvadeset godina. Izišla su mnoga svjedočenja o njemu i njegovu radu, različite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije se dalo izbrisati.

Nakon Krležine smrti - što pamtim i čega se sjećam?... Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se potkraj života Krleža teško penjao, kabinet s debelim svescima "Enciklopedije Jugoslavije" na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva ili slike na zidovima, široka trpeza na kojoj je kućna pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila jelo i piće, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji "Gradski podrum", večeri provedene u njemu, večere za njegovim stolovima, "Šumski dvori" i popodneva u njima, izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba, rijetki Krležini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj želji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naučio od svoga oca. U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Što vam je to trebalo", ružio bi me. "Platit ćete jednoga dana što ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamćenja negdje prema sjećanju te počne bljedjeti, poslušam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga čuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je iščeznula iz opticaja, kao uostalom i veći broj Krležinih knjiga, pa i ova. "Njima" nije bio potreban autor "Moga obračuna s njima".

Za sarajevsku "Svjetlost" pripremalo se, uoči rata u Bosni, sedmo izdanje "Razgovora s Krležom". Provjerio sam ponovno rukopise i zabilješke, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleža diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid: "Je li ovako u redu?"... "Ne, treba popraviti". Popravljali smo, sjećam se.

Kada sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se još moglo naći nagorjelih listova, koje je raznosio vjetar i kvasila kiša. Uredništvo "Svjetlosti" nije više radilo. Ostalo je bez skladišta, bez krova nad glavom, gotovo bez ičega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira više nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrjev, da se ne smrznu djeca, zimi, u hladnim stanovima.

Sačuvao sam rukopis "Razgovora". Ponio sam ga u dobrovoljni izgon i azil, u Pariz i Rim. Dugo je tavorio na dnu staroga i pohabanoga kufera koji me pratio. Knjizi bi suđeno da iziđe u skromnoj i slobodoumnoj izdavačkoj kući "Prometej" u Zagrebu 2001. godine. U međuvremenu toliko se toga dogodilo. Pamtimo i sjećamo se.

* * *

Nakon Krležine smrti, na samu kraju 1981. godine - između Božića i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima okupljenim u velikoj dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje pomutilo.

* * *

Krleža je umro dvadeset i devetog prosinca ujutro. Pokopan je tek četvrtog siječnja. Smrt i pogreb razdvojile su dvije godine u kalendaru: 1981. i 1982. Dan žalosti (30. XII) proglašen je samo u Hrvatskoj. Zašto samo u Hrvatskoj? Za neke manje značajne ljude bilo je to u cijeloj državi.

Poslije dana žalosti dolazi nekoliko dana novogodišnjeg veselja na naš način, s mnogo buke, jela i pića, "galame i žderanja", rekao bi Krleža. Preko praznika pokojnikov leš je bio zamrznut. Četvrtog siječnja ujutro katafalk je izložen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Prolazi dugi i tihi red mimo njega. Izmjenjuju se počasne straže. I napokon, poslijepodne istoga dana, pokop na Mirogoju. Govori nad otvorenim grobom. U novinama nekrolozi.

Bilo je svijeta na Krležinu pogrebu, ali manje nego što se moglo očekivati. Novinski komentatori spominjali su oko deset tisuća, meni se činilo najviše tri do četiri tisuće. Nije to bio veliki nacionalni sprovod. Dan je bio studen. Početak godine, siječanj. Iza lijesa nema rodbine. Prate ga posebne počasti: lafet i tri plotuna, znamenja kojima se nedisciplinirani pitomac Ludoviceuma nije mogao nadati. Televizija sve to prenosi, ponavlja prijenose više puta.

Primjećujem da je malo tko zaplakao, tek poneka žena. Bilo je i nepoželjnih. Ispred mene su išla dvojica, odsutnih i nepristalih, kakve je Krleža još u davnim danima opisivao: govorili su o tome kako je prije nekoliko godina na pogrebu bivšeg člana CK (smijenjenog zbog nacionalizma 1971-1972) bilo više svijeta. Vjerojatno je bilo. Da je Krleža ostavio samo jedan redak, moglo se dogoditi da ceremonije ne bude. Požalio sam što ga nije ostavio.

* * *

Još jedna zabilješka za književnu povijest ili možda samu povijest: pouka iz puka, koju ne želim prešutjeti.

Dan poslije Krleže umro je u Rimu kardinal Franjo Šeper. Njegovi su posmrtni ostaci izloženi 5. siječnja poslijepodne u zagrebačkoj katedrali. Mnogo je više ljudi prošlo ispred kardinalovog odra negoli, dan ranije, kraj Krležina. Promatrao sam ih kako vrve sa svih strana, cijelo poslijepodne, oko Kaptola. To me ne čudi: religija je fenomen puka, Krleža nije bio pučki pisac, a, ni vjernik. Pa ipak... Žuto-bijela vatikanska zastava vijori se na katedrali, kardinalu koji se opredijelio za ekumenizam. Krležin je lijes pokriven crvenom zastavom Internacionale. U katedrali je, kažu mi, bilo mnogo hrvatskih trobojnica. Za Krležom su se na pola stijega vile i hrvatske i jugoslavenske zastave. "Zastave".

Tih dana umrlo je nekoliko značajnih ljudi hrvatske kulture: među inim, kipar Frano Kršinić, Nikola Šop, kršćanski i kozmički pjesnik. Šopovu sam poeziju pratio i volio. Sprovod mu je bio, dan-dva nakon Krležina, posve sirotinjski, u najljepšem smislu te riječi. Kršćanski.

Sic transit..., rekao bi Miroslav Krleža.

Predrag Matvejević: "Razgovori s Krležom" (VBZ, 2011)

P.S.
ZADNJI DANI (snimljeno na magnetofonskoj vrpci)
Tema smrti prisutna je u mnogim Krležinim djelima. U posljednjoj godini života, osobito nakon gubitka supruge Bele, smrt ga je opsjedala. Sakupio je, sjećam se, sva pisma koja su mu izražavala sućut kad je Bela Krleža umrla. Čudio se zašto se netko nije javio a drugi, od kog se nije ni nadao, jest. ("Neobično lijepo pismo poslao mi je Konstantin Koča Popović. Neki od kojih sam očekivao nisu se oglasili.")

Za EX FILMOFILE  Anamnesis