(Stil - to je sam čovjek)
Predratni sociolog Esad Ćimić objavio je politički bestseler 80-tih godina prošlog vijeka: "Politika kao sudbina". Na naslovnici te knjige Esad pika loptu, aludirajući na činjenicu da je sve balans i da, ako lopta sleti s noge, nestaje sva magija, odnosno gubi se suština zadovoljstva.
Filozofiju "ljepljenja" lopte za nogu, malo prije Ćimića, usvojiće jedan fudbalski trener tima koji nikada nije bio vrh eks-Ju fudbala. Radilo se o Ivici Osimu, treneru sarajevskog "Željezničara", koji je od momaka sa zonskih livada, iz drinskih sela i sa par dječaka iz "Željinog" omladinskog pogona napravio tim koji je u prvom pokušaju skoro ušao u finale Kupa UEFA.
Za tako nešto timovima tzv. velike četvorke Ju fudbala: "Zvezdi", "Partizanu", "Dinamu" i "Hajduku" - trebalo je cijelo trajanje nekadašnje države i 50 godina učešća u svim kupovima, da bi im (zamalo) uspjelo četiri puta u različitim takmičenjima, pri čemu je jedino "Zvezda" uzela trofej u Ligi šampiona. Doduše, bio je to drim tim za nekadašnje socijalističke uslove sa igračima iz svih sredina.
Vratio se jedan drugi Osim, koji je odmah rekao da on u svoj tim nikada ne bi stavio - mladog Osima. I počeo je da bira momke sa livadskih fudbalskih štajgi potpuno neopterećene stanjem u fudbalu i društvu tadašnje zemlje. Radio je to godinama dok nije stvorio generaciju čija su imena do tog trenutka bila sasvim nepoznata, čak i u mjestima u kojima su pikali loptu.
Odjednom je vezni red: Šabanadžović, Škoro, Baždarević, Odović postao strah i trepet. Čuvenom "Vardaru", koji je kod kuće zabijao pet komada kome je htio, a vani igrao patentirani "elastični bunker" ili varijantu 9:1:1 (devet u odbrani, jedan u veznom redu i Pančev na centru da zabavlja halfove) i redovno gubio primajući gol oko 90 minute (ima Boga!) - Švabin tim anonimusa dao je pet komada usred Skoplja. Ej!!! Zaduvali su novi vjetrovi.
"Zvezda" je primila dva puta po četiri komada na Marakani, a "Partizan" isto toliko na "Željinoj" Grbavici, dok je nestašni hrvatski Miljan Miljanić - Ćiro Blažević, nudio bogatstvo za pola Osimovog tima...
U napadu su briljirali anonimni centarfor iz Foče Mihajlović, koji je igrao fudbal samo kada mu se nabaci lopta iz kornera, sve dok ga Švabo nije naučio da zabija i nogom. Simpatični seljačić iz Modriče Nikola Nikić, koji je prema sopstvenom priznanju igrao lopte sa društvom dok su čuvali krave, pri čemu su im krave služile kao stative gola?! Bješe tu i čuveni "Fićo", omaleni Edin Bahtić iz sarajevskog zonaša, koji je oduševljavao penzionere koji su sa unucima izjutra oko 10.00 sati dolazili na te utakmice.
U odbrani su špartali 50 kilograma teški Komšić, Vlado Čapljić iz omladinskog pogona "Želje", Bane Berjan bek i dugogodišnji kapiten koji je izostajao sa mečeva samo ako je baš bio previše mamuran na dan utakmice. Pa najbolji start igrač domaće lige koga su ove oči gledale - čuveni "Čipe", Josip Čilić, spor kao kornjača ali sa najboljim postavljanjem na leđa protivnika (pitajte Safeta Sušića!). Pa čuveni "Žvaka", Mirsad Baljić koji je prodavao već zaboravljene "bicikle" po krilu.
Prije njih tu je bio i lokalna legenda Hajrudin Saračević, zvani "Rutko" zbog izuzetno dlakavih nogu. Spor i jak, idol navijača jer je uvijek davao sve od sebe, čak i kada su ga protivnici "slali po burek". ("Rutko" je tokom rata silom porodičnih prilika bivao i na jednoj i na drugoj strani, i niko ga nije dirao - poštovan podjednako od svih!) I naravno Osimova produžena ruka, plejmejker Meša Baždarević sa njemačkim plućnim kapacitetom.
U Kup EUFA ušli su jednom i odmah (na zaprepaštenje svojih navijača) stigli do polufinala. Kako to već biva u sirotinjskim bajkama, primili gol dvije minute pred kraj meča sa mađarskim "Videotonom" (koji je prethodno demolirao "Mančester Junajted"), u utakmici u kojoj su mogli da daju deset komada. (video) Umjesto puta u Madrid na meč sa "Realom", "Željo" je otišao na slijepi kolosijek. U lokalnu legendu. Tamo gdje će nakon toga otići i sve druge stvari.
Avaj, kad nije uspio iskreni, strpljivi i fanatični Osim, kakve su šanse imali prodavači magle, šalabajzeri sa mirisom bijelog luka u Armaniju i polupolitičari u polusportu da spase nešto što nisu znali, a nisu ni željeli da spašavaju. Njima je lopta odavno pobjegla s noge i nije se vratila nikad više.
Uslijedio je neminovni raspad jedne generacije koja nije igrala po pravilima domaćih taktika: Osimov tim je igrao u gol, a ne u širinu - doktrina koja je za 90 odsto tadašnjih, a bogami i današnjih timova sa prostora nekadašnje zemlje tek misaona imenica.
Onda je Švabo ponovio istu filozofiju kao zadnji selektor raspadajuće zemlje. Ispočetka ismijan i izviždan zbog pokušaja da nametne stil igre koji nije trpio tretman klupskih zvijezda tzv. velike četvorke Ju fudbala, Osim je pozvao u pomoć svoje momke iz "Želje" i prezrene "dodavače lopti zvijezdama" iz velikih klubova koji su povukli sa sobom zamajac jednog novog tima. I, gle čuda, trčali!
Odjednom je i carinik lopte na centru Marakane, Dragan Stojković Piksi, kome su se treneri izvinjavali ako bi (greškom) zatražili da prati protivničkog veznjaka i halfa kada je u napadu, počeo kod Švabe da igra duplog beka. I to kako! Odjednom su Piksijeve replike, Boban i Savičević, beskrajni dribleri u rasponu od aut linije do aut linije počeli da uklizavaju u noge protivnicima. Niko se više nije smijao toj (fudbalskoj?) filozofiji, u zemlji u kojoj je smijeh znao biti i oružje i zabava.
Osim je još jednom, ovaj put sa eks-Ju fudbalskim poluproizvodima počeo da pravi novi alhemičarski spoj koji je morao / trebao, kako ko već hoće, da eksplodira na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Ali, avaj (drugi put)!
Zemlja se raspadala dok je takmičenje trajalo, himna više nije postojala, navijača nije bilo... samo Osimovo "vezivanje lopte za nogu" presing (za koji su neupućeni fudbaleri tvrdili da je zabuna, jer se koristi samo u košarci) i igra u gol. Osim prethodno uzima i bronzanu olimpijsku medalju na igrama u Los Anđelesu, koju će neka nova reprezentacija iz država bivše zemlje ponovo uzeti "nekad - a možda ni tad".
Još jedan pokušaj da u "Partizanu" ponovi svoj stil igre i konačni kraj. Nove Osimove suze. Grč i jad na pres-konferenciji (video) zbog propasti jednog grada, jedne zemlje, ljudi i odlazak na višegodišnji rad u inostranstvo. Daleko od mjesta u koja je uložio sebe, svoj stil gospodina-radnika, svoj fanatizam.
Kao deran u pubertetu bježi u ugao klupske prodavnice. Šta to radite her Osim? Švabo plače - naslonjen na plave šalove austrijskog kluba koji ima boje njegovog "Želje". Osim ne mora ništa da kaže. Da, čuje se sa nekim igračima koje je trenirao (sa raznih strana). Telefoniraju, razmjene par rečenica i ponekad zaplaču ili ćute. I tako se razumiju.
Kaže, zvali ga iz "Bajerna". Neće. "Velike pare daju, ali neću ja tu vrstu pritiska". Švabo ne može a da poslije dobre tekme ne popije koju ili da ne odlumpuje.
I jedno (održano) obećanje - da neće voditi ni jedan klub, niti reprezentaciju sa prostora bivše zemlje. Uskoro Švabo napušta "Šturm", osrednjeg (čitaj: beznačajnog) austrijskog ligaša kojega je uveo u Ligu šampiona. Razlog? Austrijski smisao za humor. Gazda kluba reče da Osim dolazi iz sredine u kojoj valjaju tek ćevapi, Osim vrati lovu od ugovora samo da ode. ("Nek mu titule donose domaća gospoda.") I, pravac Japan.
Ubrizgavanje duše u japansku filozofiju rada. Pa mjesto tamošnjeg selektora. Pa moždani udar. Od velikog neispunjenog adrenalina? Ko će ga znati.
Ne znam o čemu danas razmišlja trener koji je shvatio da je fudbal (kao i sport uopšte) bio jedini realni zajednički imenitelj zemlje narcisoidnih i samoživih nacionalnih projekata, koji su pred sobom brisali sve što im se našlo na putu. Ne znam za čim sve žali ovaj poliglota sa mirisom proletarijata, koga svi svojataju i čije mišljenje uvijek traže kada im nastupaju timovi ili reprezentacije na takmičenjima sa kojih se (uglavnom) sve češće vraćaju na samom početku.
Ne znam da li još ponekad zaplače dok sa tribine gleda fudbal, koji je deset puta više demode od onoga koji je on sa svojim klincima igrao prije 25 godina?
Pobjegla je ona lopta sa Ćimićeve noge. Nestao je balans, politika je odavno postala sudbina. Osim reče koju godinu ranije da veliki i bogati više nikada neće dozvoliti da im neko čudo sa sirotinjskog Istoka uzme (finansijski) kolač u fudbalu. Kao ni u ostalim marketinško-sportskim ligama. I da treba napraviti neku "našu ligu" - u kojoj će igrati oni koji žele i vole, a nemaju previše love. Jer, šteta je da ne igramo! Pa ma kako se ta liga zvala: bila to eks-Ju, balkanska ili liga "zapadnog Balkana", kako god hoćete. Bješe ponovo dočekan "na nož"...
Već danas je Osim citiran po tom pitanju u zemljama na čijim stadionima uglavnom (u 80 odsto slučajeva) ima više redara nego gledalaca. "Štraus sa Grbavice" može mirno da gricka sjemenke dok gleda dosadni domaći fudbal sa tribina, na stolici rezervisanoj za najvećeg loptačkog trenera eks-Ju fudbala. Ne po osvojenim trofejima, već po filozofiji "da si ono kako igraš".
I da lopta mora da ide ka golu, i samo ka golu - kao što krv ide u srce.
Hvala Švabo, uživao sam.
Za EX FILMOFILE Skaramuš
HRASNO, KOMŠILUK, BOGOMOLJE: Rođen sam u Sarajevu, u Hrasnom, 1941. godine. Činjenica je da sam dugo vremena živio u jednom multinacionalnom kraju gdje nisam znao ko je ko i zašto se zove kako se zove, niti se o tome vodilo računa. Ljudi su se cijenili po nekim drugim kvalitetima. Interesantno je da su u jednom trokutu veličine ptičijeg leta, trokutu kojem je svaka stranica veličine 200-300 metara, bile tri različite bogomolje. Imao si priliku da vidiš i osjetiš, da, ako ništa drugo, zapamtiš datume koji su važni za druge. Znači, da imaš spoznaju šta treba poštovati kod drugih, bez obzira da li ti vjeruješ ili ne vjeruješ, bez karikiranja, jer smo svi bili u istoj situaciji. Ja sam bio u familiji koja je više bila ateistička, i možda mi je to sad hendikep, ali ne vjerujem da jeste, jer može biti i kvalitet, i to zato što smatram da je svaka od ovih mogućih, bilo vjera ili stranaka, za mene neko ograničenje. Čim neko ima neku stranku, on je sam sebe ograničio. A ako imaš i vjeru, isto tako si ograničen na neki način jer ne prihvataš neke druge. Nemaš onu slobodu da imaš apsolutnu vjeru u ljude. To je možda idealiziranje, ali je to tako za mene.
OdgovoriIzbrišiU polufinalu je došao "Videoton". Prvu utakmicu u Szekesfehervaru Mađari su pobijedili sa 3:1. U spektakularnom uzvratnom susretu, na Grbavici koja nikad nije izgledala tako krcata "Željinim" navijačima, Osimova ekipa je golovima Bahtića i Ćurića povela 2:0. Svjedoci tvrde da su svi u "Željezničaru" imali toliko povjerenje u Osima i igrače da je već bilo pripremljeno i slavlje na stadionu, a u jednu od legendi ulazi i priča kako je helikopter na beogradskom aerodromu Batajnica već zagrijavao motore, spreman da na Grbavicu prebaci tada izuzetno popularnu folk-zvijezdu Lepu Brenu. Čekao se samo poziv iz Sarajeva, formalna potvrda da je sudija odsvirao kraj i da "Željo" ide u finale, na megdan madridskom "Realu". Taj poziv nikada nije došao... Dvije minute prije kraja utakmice, igrač "Videotona" Čuhai ispisuje još jednu stranicu o "Željinoj" i Osimovoj sportskoj nesreći i zloj kobi. Kada je lopta završila u Škrbinoj mreži, čitava bivša Jugoslavija se ukočila, a Grbavica se, čini se, nikada nije povratila iz šoka zvanog "Videoton". To je bio kraj još jednog sna.
OdgovoriIzbrišiDRUGO POLUVRIJEME: Ne računaš da možeš pogriješiti. Dogovoriš se nešto i to ne bude, ali ti to moraš shvatiti jer i igrač živi. Teško ti padne, ali taj je tim i napravio nešto. Ti igraš da se o tome priča, da neko doživi tako da se ne zaboravi. Kad se ti ne sjećaš utakmice, kad je zaboraviš, onda se pitaš što si igrao tu, što si uopšte bio. Ovako, kad tim stvarno odigra da ljudi ili slave ili žale za nečim, onda je to vrijedilo pažnje, onda si nešto napravio. To bi trebao da bude cilj, pored tog novca nesretnog, koji je stalno tu prisutan. Igrači treba da znaju zašto igraju.
OSTAVKA: Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže - odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava... (Beograd, 23. maj 1992. godine, Osim na pres-konferenciji povodom ostavke na mjesto selektora reprezentacije SFRJ)
OdgovoriIzbrišiUlomci iz feljtona: Ivica Osim, jedna priča (Dani)