Oznake

12/17/2010

Smrt je neprovjerena glasina I

"Sjećaš li se Doli Bel" je poimao ulicu kao jedinu autentičnu scenu u Sarajevu. Tu se nalazila, kao na dlanu, netaknuta i do tada neotkrivena drama gradske periferije. Takođe je sarajevsko stanovništvo, prvi put, moglo da se poistovjeti sa onim što vidi na ekranu i da uživa u uvećanoj slici vlastitog života. Sarajlije su najviše uživale u saznanju da su njihovu dramu, portrete njihovih očeva, majki, sestara i njihove životne situacije shvatali svuda u svijetu gdje je taj film već prikazivan.

Vrijeme je kroz ovaj film, nepogrešivo, kao što more poslije bure izbacuje na plažu poznate stvari, eto, nekim čudom, pred oči građana isporučilo događaje i stvari osvijetljene oštrijom i potpuno novom svjetlošću.


Abdulah Sidran je u okvir moje životne slike stigao kao stradalnik. On je u priči "Otac je kuća koja se ruši" iscrtao svoju porodičnu dramu, a glavni lik bio je njegov otac - golootočki mučenik. Zbog njega Sidran nije bio omiljen u sarajevskim političkim krugovima. Sreli smo se u kantini Radio-televizije Sarajevo, na kojoj sam, u to vrijeme bio zaposlen. Sidran je tada, kao i mnogo puta u njegovom životu, vezao nekoliko dana i noći uz piće i noćne razonode. Darovitost je ovog Sidrana izdvajala iz pejzaža kantine zasićene namrštenim televizijskim radnicima i mirisom pregorelog ulja. Sidranov pjesnički dar i vještina govorenja činili su da izgleda kao mali književni aristokrata. On je govorio kao da diktira daktilografkinji gotove dijaloge za svoju novu priču. Tu nikada nije bilo viška nijednog zareza, o viškovima riječi da i ne govorimo. Kasnije sam shvatio da on u stvari piše, a da se nama čini da govori. Na tom jeziku on mi je rekao: "Ja sam bolji u pisanju od drugih, pa i od Gordana Mihića, u to nemoj da sumnjaš. Imam scenario za tebe!"

Mjesec dana kasnije napisao je kratku verziju scenarija u kome je glavni junak Dino, sarajevski pubertetlija, uhvaćen u trenutku kada život sa njim započinje važnu igru otvaranja duhovnih procesa. Sidran je vješto ukrstio porodičnu dramu koja kulminira očevom smrću i ličnu dramu mladića Dine koji se zaljubljuje u seljančicu, dovedenu sa sela na gradsku pripremu za prostituciju u Milanu. Veličanstvene su bile scene umiranja Dinovog oca Mahe, komuniste i zanesenjaka, koji odlazi na onaj svijet dok mu sin iz "Politikinog zabavnika" čita o naučno mogućem vječnom životu. Autobiografska uvjerljivost i melodičnost Sidranovih dijaloga gradile su veliku snagu ove scene.

Lako sam došao do rješenja i odgovora na pitanje ko će igrati oca - sjetio sam se Slobodana Aligrudića, spektakularnog Crnogorca. Aliji nije trebalo mnogo da prihvati ulogu u mom prvom filmu. Svađao se sa produkcijom i Oljom Varagić oko honorara, a kasnije i zbog besmislica. Do kraja snimanja nije htio da potpiše ugovor. Volio je da se ruga neprijatnim ljudima, a filmskim organizatorima posebno. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam sreo šarmantnog čovjeka sa tako naglašenom spremnošću na samouništenje. Pušio je pet kutija Marlbora dnevno, štipao glumice za dupeta u toku kadra, sanjao da se bavi ozbiljnijim poslom nego što je gluma (recimo uzgojem lubenica); za vrijeme kadra ubadao kamermana Vilka Filača injekcijom, koja je kasnije upotrebljena u sceni njegovog umiranja...! Imao je spremne odgovore na sve, pa i na teška egzistencijalna pitanja. Čekajući da se Maja i Stribor vrate iz Tripolija, gdje su bili u posjeti Majinoj majci koja je tamo pečalbarila kao doktorica, rekao sam mu: "Nešto mi se oko stomaka stvara toplina kada pomislim na njih dvoje. Šta je to, Alija?" Čuknuo me po glavi i rekao: "Ljubav, budalo!"

Između mojih pijanstava koja su bila uglavnom socijalne ekskurzije, a ne navika i pokrivanje mojih slabosti, pravljene su uvelike pauze. Nakon završetka snimanja, večeri sa Aligrudićem pretvarale su se u pijane noći i tada je probuđeno sve što sam mislio da je ostalo iza mene u ranoj mladosti i vremenima praškog studiranja: vratila se u moj život ekscentričnost, poetičnost, intelektualna agresivnost. Ponovo je povađeno sve iz kofera u koji sam, poslije praške zrelosti, pohranio svoje mladalačke grijehe. U ludostima koje su slijedile poslije pijanstava, Alija i ja smo se takmičili ko će bolje i jače udarati glavom i oštetiti oluke po trošnim baščaršijskim kućama. Alijina glava je bila tvrda, iako se to na prvi pogled nije moglo pretpostaviti.


Literarna inspiracija za Aligrudića i mene bio je Sidranov otac, a moj otac je iz života direktno u "Doli Bel" ubrizgavao ono što literatura ne može da učini za film. Murat je lik oca obogatio detaljima kao živi model - koji zaboravlja na krov koji prokišnjava i ne poduzima ništa da ga popravi, nego priča o svjetskoj nepravdi, vjeruje da će komunizam svuda vladati već dvijehiljadite godine. Podudarnost sudbina scenariste i reditelja bila je odlučujuća stvar u popularnosti ovog filma. Otac je na kraju bio glavni lik u tom filmu, a ne Dino, iako je Slavko Štimac milimetarskom preciznošću igrao sarajevskog tinejdžera.

Kao i svi provincijalci koji se opuste poslije velikog uspjeha, pretjerivao sam u alkoholu. Osladilo mi se i ubrzo je to postalo opasno. To su bila manje pijanstva, a više velika želja da se prave skandali na javnim mjestima. Posebno me privlačilo da po kafanama opsujem Tita i državu. Ovo prvo sam psovao tiho, ali je psovanje države čuo svako ko se zaticao u prostoru u kojem se dešavao mali incident. Jednom, poslije neprospavane noći, Maja je telefonirala mom ocu i zabrinutim glasom javila da se od jučer nisam pojavljivao u kući. Rekla mu je da mi kako zna oduzme ključeve od auta pod izgovorom da vozi Senku na Vrelo Bosne. Otac je tako učinio, ali je odlučio da se žrtvuje i više nego što se od njega traži - odlučio je da pije umjesto mene.

Našao me u "Šetalištu" i vidio da se "popravljam" pivom od pijane noći. Kada sam utolio žeđ, prešao sam na Vlahov i umjesto nazdravljanja ustajao sam i sa čašom uzdignutom uvis psovao državu, pa tek onda ispijao piće. Konobarica Borka me prvo prekorno gledala i prstom pokazivala u stilu "ne smije se to govoriti", usput pogledom upozoravala na prisutne goste koji slušaju skaradne riječi. Kada bih ponovo opsovao državu, ona je rukama pokrivala vlastite uši samo da ne čuje i ne mora da dostavlja informacije tamo gdje treba, o načinu i sadržaju narušavanja javnog reda. Svaki novi Vlahov značio je novo psovanje: "Jebem ti državu!" govorio sam, a otac je ustajao i dodavao: "Lihtenštajn!" i brzo popio svoje piće.

Kada je vidio da ću se ja grdno napiti, lako je pristao na dodatnu žrtvu. Pravio se lud i sa Borkine tacne krao moje piće. Na kraju, otac se toliko napio da sam ja njega, a ne on mene kako je bilo planirano, strpao u kola i povezao u Koševski stan da se otrijezni. Pošto je dao čvrsto obećanje Senki da više neće piti, nisam ga vodio Senki nego Maji. Kad smo stigli, on nije primijetio da je molovanje stana u završnoj fazi - pozdravio se sa Majom i požurio u kupatilo. Tamo su pored vrata WC-a, na zidu hodnika stajala skinuta tek ofarbana neka druga vrata. Otac se uhvatio za šteku, vrata su mu pala na glavu, udarac ga ošamutio pa je od toga pao na tle, a tek ofarbana vrata su ga poklopila. Držeći se za glavu pogledom je pronašao Maju i rekao: "Nešto kontam, snaho, kakva li će sudbina zadesiti češki čelik ako se raspadne Sovjetski Savez?! Ko će sve to preuzeti, znaš li ti koja je to količina čelika?!"

Ulomak iz knjige Emira Kusturice: "Smrt je neprovjerena glasina"

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.