Nacionalnost: Arsen II

Slučajni susreti sve više izgledaju kao sudbina, mada bih se samo koju godinu prije zakleo da se radi o klasičnom pretjerivanju. Negdje blizu gatanja ili gledanja u šolju kafe. Slučajna priča sa nekom djevojkom koja u čekaonici ili busu nije imala drugo mjesto da sjedne. Treba da se nađe s nekim - riječ po riječ. Smije se na par starih štosova, kaže: "Duhoviti ste". Taj neko je čeka, prije pozdrava brzi polušapat: "Zapamtila sam vaš broj, a moj je...". I svijet bar taj dan izgleda manje crn.

Djevojka iz moga kraja (X)

Provela je noć na putu kojim kreću od davnina

naši snovi prema svijetu s Perkovića preko Knina.

U očima njenim more, svjetluca joj sol u kosi

ona neda da je slome, otima se i prkosi.

Djevojka iz moga kraja, na usnama njenim kušam

okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša.

Ona pamti davne riječi, slatke boje zavičaja

ima želju da me liječi, djevojka iz moga kraja.

Lutanja sve hladnijim gradom u predvečerje. Sve manje interesantni filmovi u praznim bioskopima sa polurazvaljenim stolicama, fišek kestenja, vještački mirisi ljudi koji su iz nekog neobjašnjivog razloga baš te večeri sretni. Pogled u malu kafanu sa druge strane ulice, čaj sa rumom i...

Razgovor s konobarom (X)

Vraćam se k'o svake noći, svršilo se sve po starom

još me čeka zadnje piće i razgovor s konobarom.

On te priče ne razumije, ništa ne zna o samoći

ne stižu ga moje riječi, smiješi mi se ili toči.

I tako, on me pušta da do jutra monologe svoje vodim

on je samo dobar barmen, ja sam pijani gospodin.

Nedeljne šetnje (sve rjeđe zbog viška sentimentalnosti) po groblju, obilazak mjesta na kojima su se desile najvažnije stvari jednog prošlog života, recimo - prvo uspravljanje na noge bez ičije pomoći, prvo mirisanje ženskih grudi na vrelim dlanovima, prva pijanka poslije ispita na faksu. Osjećaj da šetaš (odavno uginulog) psa po praznom parku gdje odavno nema poznatih ljudi.

Prva ljubav (X)

Tko mnogo daje, malo prima

ti ništa ne znaš mala moja

večeras pijem u čast prve

od svojih ljubavi bez broja.

I tako dalje teku sati

za ovaj život mi smo slabi

jer tu se uvijek neko nađe

ne daje ništa, a sve grabi.

Naravno da uvijek postoje vrata na koja se može zakucati. Svjetlo u prozoru stana ili kuće u koju već dugo nisi ušao, a možda bi tamo dobio piće, osmijeh ili obično ljudsko saučešće? Možda utjehu? I kreneš bezbroj puta, pomisliš da ćeš baš na toj stanici izaći, kupiti buket ruža, pozvoniti: "Dobar dan, ej to sam ja". Ali...

Ne vraćaj se starim ljubavima (X)

Ne vraćaj se starim ljubavima da se skloniš, da se tješiš

kad se boljih dana sjetiš, kad samoća raste kao plima.

Ne vraćaj se starim ljubavima, ne kucaj na ista vrata

ugašena tu je vatra, pođi dalje gdje topline ima.

Što zločinca usred mraka vječno vodi u taj kraj?

Stara ljubav kao zamka - nikad joj se ne vraćaj.

A što bi i rekao stojeći pred svijetom koji je nestao zajedno sa tvojim boljim osobinama? Da čovjek ima pet minuta u kojima treba po(t)sjetiti nekog dragog da postoji i zatražiti oproštaj za sve te godine udaljavanja i ćutanja - čime bi sprao grijeh ohole mladosti?

Tvoje tijelo, moja kuća (X)

Prošao sam put bez nade

oceane i bespuća

daj mi da se noćas sklonim

tvoje tijelo - moja kuća.

Dječak u šumi što zove upomoć

utočište i kapela

grijaće ga blago dok ne prođe noć

tihe vatre tvoga tijela.

Onda, igrom sudbine, ponovo u sebi sahranjujem odavno nestalog prijatelja (prijatelje). Ovaj put polažem ih u svom srcu, na bolje mjesto - otvaram srčanu parcelu u koju će biti pokopani, a opet živi svi ti likovi kojima bih mogao pružiti ruku i poljubiti ih u obraz ili oči. Daleko od ideologija, nacija, interesa... Protutnjao je još jedan rat u nizu, kao brzi voz iz mraka pun mamurnih putnika. Vidiš lice u gomili, za trenutak stane um i štucne srce. Ali ne, mrtvi šetaju uz moje rame i ne mogu se vidjeti:

Davne kiše (X)

Moj prijatelj je umro, da umro je moj brat

znam to je bilo davno, znam da je bio rat.

Ja ne znam gdje ni kada, no kad se veče sprema

znam da ga više nema, znam da ga više nema.

Sad negdje mirno spava od zemlje i od blata,

a mjesto žene trava grli ga oko vrata.

Dani su sve napetiji, kao otkočeni revolveri. Utvare koje su bile pokopane u sjećanju cerekaju se sada iz glave, vire iza zavjesa, sjede na suprotnoj strani stola, razgovaraju samnom u trenucima dok vjerujem da spavam. Postoje dani kada čovjek postaje sumnjičav kao progonjeni odmetnik, nikome ne vjeruje.

Znat ćeš (X)

Znat ćeš po svakoj stvari po kojoj i sada znaš

znat ćeš kad bude vrijeme, a sada čula bi laž.

Znat ćeš po mojim rukama i znat ćeš i u poljupcu mom:

da je kraj, da je kraj, da je kraj ljubavi mojoj.

Vjeruj k'o što vjerujem ja tebi

uvijek tvojim riječima, tvom tijelu

vjeruj onoj ljubavi u sebi i ne, ne pitaj.

Kada odavno ne bude "lomnog tijela" i sna moga o sreći, kada se preselim u fotografiju... U meni, kao arija u eteru, ostaće trag nekoliko dragih ljudi, srodnih duša. Ako se u zadnjim časovima života pred umirućim zaista odmotava brzi film njegova života (kao što kažu), muzika koja bi trebala da pokrije sliku svakako je Arsenova. Jer, ovako ili onako:

Sve bilo je muzika (X)

Sve bilo je muzika u ljubavi s njom,

da li stvaran je bio taj cvijet na dlanu mom?

Sve bilo je muzika, tek začaran tren,

da li samo to pjesmu pišem ili sam bio njen?

Mnogo godina dugih dijeli nas sad,

drugi ljudi su ovdje, drugi je grad.

Da li je ista k'o kad sam bio još mlad,

da li je ljubavi mnogo dala od tad?

Za EX FILMOFILE  Skaramuš