Oznake

8/17/2011

Varljivo sunce 2 - nada u pobjedu


NI KORAKA NAZAD!
(Ukaz br. 227 - bitka za Staljingrad)

Epopeja "Varljivo sunce 2" sastavljena je od dva filma: prvi "Egzodus" (spaljivanje ruske duše) - užas prvih dana rata, gorčina prvih poraza i drugi "Citadela" - nada u sovjetsku pobjedu nakon prekretnice u tijeku ratnih djelovanja 1943. godine.

... U paklu rata kao običan vojnik kaznenog bataljona našao se i legendarni komdiv Kotov, koji je proglašen za "narodnog neprijatelja" i koji je prošao kroz staljinističke logore. Međutim, Kotov se ne mora boriti samo s fašistima, osobni rat glavnog junaka ne završava se pobjedom nad fašističkom Njemačkom. Paralelno, on počinje borbu za sebe - za svoje časno ime, za vjeru i ljubav, za kćerku Nađu (završnica filma).

Kratak susret, pjesma Nađe kroz suze (samo pjevati može jer je zanijemjela od ratnih užasa), dvadeset koraka, pogled generala Kotova u nebo, pokret stopalom i... rastanak. Kćerka nastavlja gdje je otac stao, njegovim putem - na Berlin.


Filmski diptih "Egzodus" i "Citadela" podsjećaju na utičnicu i utikač: svjetlost se pojavljuje samo kad jedno uđe u drugo. Prvi dio je potres smrti (granica između života i smrti), drugi dio je potres života (granica između smrti i života) - ovako je svoje filmove opisao Nikita Mihalkov... I što je veoma važno za shvaćanje filma: on je folklorni, vrlo ruski, zato što se u njemu dešava mnogo neobjašnjivog s općeprihvaćene točke gledišta. Mislim da sam filmu dao dimenziju - metafizički pristup onome što se dešava: "Egzodus" predstavlja metafiziku uništenja, "Citadela" metafiziku stvaranja.

"Citadela" je satkana od dojmljivih scena: "posjet" komarca borcima u rovovima; izvršenje samoubilačke naredbe pijanog generala (Ni korak nazad!); porođaj za vrijeme avionskog napada u kome Ruskinja rađa Nijemca (plod silovanja) - ranjenici mu nadjenu ime Josif Visarionovič; silovanje Marusje u automobilu pukovnika NKVD-a pod kišom; usnuli borci guraju (ljuljuškaju) kamion zaglavljen u blatu; "oslobađanje" Kotova i njegov dolazak s Mitjom kući, obitelji, gdje započinje centralna sekvenca filma (s dječjom igračkom - plastičnom rodom); svadbeno slavlje ratnog invalida (bez nogu) s vjerom i nadom u pobjedu; mračni sastanak kod Staljina (15.000 duša); "istraga" o atentatu na Čeličnog; goloruki pohod na citadelu...

Ljudi kao Kotov istinska su citadela - oslonac nacije, njen bedem i tvrđava.

Rusija nije pojmljiva umu, aršinom nećeš mjeru joj znati:
Rusija nešto posebno je - u nju možeš samo vjerovati.
(Fjodor Tjutčev)

Skaramuš:
Bolji poznavaoci hrišćanstva tumače da u zapadnom svijetu mnogo više slave Božić - dolazak Mesije, rođenje, dok u istočnom svijetu više drže do Vaskrsa - do preporoda, uskrsnuća. Takvi tvrde da je Zapad racionalan i da mu je dovoljan nepobitan dokaz o istorijskom utemeljenju Hrista, dok Istoku samo rođenje Mesije ne znači toliko ako nema ključnog dokaza - Vaskrsnuća, za koje fakti ne postoje i sve se svodi na suštinu - vjeru, nepokolebljivu nadu.

Nikita Mihalkov u trilogiji: Varljivo sunce, Egzodus i Citadela traga upravo za "iracionalnim". Za vjerom u čovjeka, u dobro, u saučešće...

Malo je filmova na koje su potrošene desetine miliona evra, dolara ili čega već, da bi se dokazalo da je čovjek superiorniji od tenka ili aviona! Da je obogaljeni, votkom i beznađem načeti Kotov (i milioni Kotova) superiorniji od uhranjenog i ideološki prepariranog nadčovjeka (Adolfa ili Kobe, svejedno).

Mihalkov se Citadelom vraća tamo gdje je rasap duše i počeo, u Čehovljevski "ratni mir" prvog dijela na koji se nadovezuje Egzodus - ratni spektakl iz najboljih dana (poetizovanog) Bondarčuka, da bi kroz Citadelu napravio spoj književnog i filmskog klasika i potsjetio zemljake, ali i čovječanstvo, ko su bili ljudi koji su obogaljeni, duševno zamrli, puni gnijeva, tifusa i votke prejahali, prepješačili ili, ako su imali više (ne)sreće, u razdrndanim tenkovima ušli u Berlin i pokucali na vrata nadčovjekove tvrđave.

Kao što Rambo u uniformi marinca nije ni prišao gore pomenutoj destinaciji, kao što (uprkos nevjerovatnoj lovi kompanija koje se bave informatičkim igračkama) klonovi jednog dana neće zaustaviti male zelene (nemam dokaze, ali sam iracionalno "ozaren" kao i svaki prosječni istočnjak), tako ni bilo kakav surogat koji nije slika i prilika čovjeka ne može biti superioran nad prirodnim.

Cijeli rat (cilj rata) može stati u scenu u kojoj Otac spašava Kćer, tako što daje život za nju. Dva bića koja su se opsesivno tražila kroz sve užase rata i satrapije ne uspijevaju da se zagrle, ali ostvaruju mnogo viši kontakt. U času saučešća, sreće i rastanka (u jednom te istom trenu ratnog dana) ostvaruje se suština razlike onih koji dobijaju rat i onih koji ga gube: solidarnost i (samo)žrtvovanje odvajaju ljude od klonova, dobro od zla...

Pogled Kotova u nebo dok odbrojava sekunde do aktiviranja mine pun je nade i povjerenja, koji počivaju samo na jednoj emociji - ljubavi. Prema kćeri, zemlji, ljudima. Nije bitno da li će Kotov Vaskrsnuti, kao ni bilo ko od nas, važno je da je učinio sve sa svoje strane da to zasluži.

P.S.
Ubijeđen sam da će Egzodus i Citadela - drugi i treći nastavak Varljivog sunca - Vaskrsnuti za pet, deset ili dvadeset godina u očima onih koji danas usljed trivijalnih, sasvim ovozemaljskih motiva (lične netrpeljivosti, zavisti, itd.) to ne žele, niti mogu da priznaju. I to će biti konačna pobjeda ideje Varljivog sunca.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

Objavi komentar