Leute moj - Toma Bebić

Pošto će ovu priču čitati i neko neupućen u lik i djelo Tome Bebića, evo najkraćeg uputstva - na stranici broj 26, jednog po meni dosta problematičnog priručnika koji se zove YU Rock enciklopedija, pod stavkom Bebić Toma (Split) stoji uputa tipa: "čovjek koji je svojim neobičnim muzičkim formama, promišljenim tekstovima i hrapavim glasom predstavljao dalmatinsku varijantu Tom Waitsa, prije nego što je iko za ovog američkog čudaka imao priliku i da čuje". Dakle, nešto kao bitnik u socijalizmu.

Moja školska drugarica imala je majku fetivu Splićanku iz Velog Varoša, ženu koja nikada nije zaboravila svoj kolokvijalni govor, pa je kćerki svakog jutra ostavljala poruke: "operi pjate, izbaci škovace, raširi lancune". Ona, rođena u Titogradu, uradila bi sve onako kako je razumjela: oprala bi smeće, izbacila tanjire i sve to raširila po svježe opranim čaršavima.

Ja, rođen i odrastao (uglavnom) u Titogradu, gdje se za more, Split i Dalmaciju čulo većinom (ili isključivo) iz pjesama Olivera Dragojevića, čim sam sav mokar sišao sa broda Ilirija, pitao sam prvog Splićanina gdje je kafana Ponistra sa koje se vidi Šolta: "Solo, jedan đir" - rekao je ovaj; "Tu, na kantunu" - uputio me je drugi nakon pola sata lutanja.

Prvo sam se po ulicama raspitivao gdje je taj Kantun, a onda, volšebno, završio pred kafanom Obojena svjetlost, gdje je u toku bila rasprodaja nekih polovnih ploča. Sa jedne od njih, smijalo se bradato lice u mornarskoj majici: "Uzmi je mandril, al vridi" - preporučio mi je slučajno naišli Zadranin, učinivši LP Oya Noya crnom plastikom mog života.

Sljedećih mjeseci i godina moju sobu je punio sirov i gorak glas, prepun varijacija od neobuzdanog zavitlavanja do rezignacije i čudesno čiste tuge, neuhvatljiv i nepredvidljiv. Svijet koji je donosio bio je fražilan, tanan, seriozan, pun razočaranja, ali i prave ljubavi. Nepripremljenom slušaocu sve ovo može da zvuči kao haos koji nikuda ne vodi, ali slušanjem od kraja do kraja, postaje jasna zaokruženost i unutrašnja logika ove priče koja teče na jeziku izmišljenom u samom toku pripovijedanja.

Bebićeve riječi stižu tamo gdje drugi ne dospijevaju. Kada u soundtracku Sudnjeg dana "Za moj raj pitajte mene", svojim sifilističnim glasom pjeva: "moja je ljubav crna - crnina zgusnuta u kuglu svijeta", učini vam se da Bog uzima zemlju među prste i da je mrvi do krvi. Mogu samo da zamislim koliko je subverzivno djelovao na splitskim ljetnim festivalima 70-tih, u onom moru napuderisanih pjevača u smokinzima, Toma, u mornarskoj majici ogrnut džemperom, u japankama, izazivajući kod prisutne publike čuđenje, ako ne i nešto gore.

Prvu (A) stranu ovog vilinskog vinila zatvara "Leute moj". Anđeoska svjetlost ove pjesme posuta je tamnom ljepotom spokojnih akorda, a iz mraka i svjetla ovakvog boravišta izlaze zvuci jezivi i ljudski u isto vrijeme. "Leute moj" je najstrašnija i (po mom skromnom i sasvim ličnom sudu) najljepša pjesma o samoći ikada napisana na ovom ili onom jeziku, koji se nekad zvao srpski ili hrvatski: "brodovi su isti ka i ljudi, za suzu daju suze dvi". Vjerojatno će se malo ko zapitati kako se stvarno osjeća čovjek koji pjeva ove stihove, čime se potvrđuje pravilo da je agonija jednoga ekstaza za drugoga.

A odatle, uz emigrantsku baladu i klapu Lučica, magareće njakanje, kroz "Ulicu punu svijeta", do romantične "Marčeline" otpjevane u tihom, lomljivom svjetlu, sa čudnom agresijom u vidu grohota na završetku, koji zatvara ovu priču. Što reći na kraju? Poslije ovakve ploče smiješno je (makar i povremeno) slušati Tom Waitsa, sve dok se uzburkane emocije ne smire.

Toma Bebić je umro februara 1990, rak pluća se valjda u njegovom slučaju i podrazumijevao. Ne bih želio da zvučim patetično, ali da ste kojim slučajem imali sreću da avgustovskih dana 1987 budete na Peristilu i tamo, kao ja, gledate i slušate nezaboravni Bebićev hepening, onda vam se u izmaglici sjećanja može učiniti da je ovaj plemeniti i pijani Splićanin vrlo svjesno otišao magarećim kočijama prema suncu. Vjerujem da tamo, u dalmatinskom sazviježđu Panteona, njegove pjesme slušaju Miljenko Smoje, Andrija Maurović, Ivo Tijardović...

Ploču Oya Noya sam poklonio početkom devedesetih, ne sjećam se više ni kome, nikada nijesam nalazio smisao u posjedovanju dragih stvari. Split se, kažu, nije mnogo promijenio, za dišpet vrimenu - ka da se ruga. Sve ostalo pokrio je fini bijeli prah. Ohladio se gramofon, a đir, koliko znam, znači krug. Ali ne mora.

Bio jednom rock'n'roll (kolumna, 2001)

Leute moj

Dogodilo se to jednoga dana u misecu
tamo neke teške godine
osta si sam, napušten brod, leute moj.

Rastočija si se ka barilo, leute moj.
I mriža je sagnjila, leute moj
osta si sam, napušten brod.

Suze su nestale iz tila tvog, leute moj.
A sićanja naviru, leute moj
osta si sam, tužan i tih.

Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)

Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)

Toma je "Leute moj" (video) napisao čoviku, a ne brodu. Ive Jelić Bibica iz Vranjica, tenor klape Dalmacijacement, ubijen je sa dva hica iz vojničke puške, pisalo je u Slobodnoj 18. kolovoza 1970. Jelić je te noći sa sinom pod sviću ostima iša na ciple. Vojnik je vikao stoj, odbij, ali bidan nije bija odavde pa nije zna da se ciple pod osti lovi s feralom dok voziš, i tako Jelić od motora nije mogao čut vojnika na straži u Lori. Kakva smrt... Toma mu je posvetio "Leuta".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis