Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)

"Posljednje sunce ovoga stoljeća zalazi u krvavo rumenim oblacima zapada i u vihoru mržnje. Gola sebičnost nacija, u svojoj opijenoj i mahnitoj pohlepi, igra kolo uza zveket mačeva i uz lavež osvetničkih pjesama." (Rabindranath Tagore)

Nemoguće je povratit uspomene i oživjeti nostalgiju. Sve je prestalo postojati. Taj svijet više nije dio mene. Kakvi smo mi, slobodne forme, fikcija i stvarnost, slika i zvuk... A rat, razaranja, industrija smrti, koncentracioni logori?

Svatko od nas odgovara svojom životnom pričom. Zato prelazimo iz života u područje filma, ispričati to ponovo. Film - da li je to vjetar ili su to naši preci?

TESTAMENT LORDANA ZAFRANOVIĆA

1962. godina - insert iz mog prvog filma koji se zove "Dnevnik". Crno-bijela tehnika, film "Dnevnik" snimljen je na 8-mm traci. Tako je počelo... Tih dana sam napisao: Ljepota i bogatstvo filmskog djela je da korespondira sa stvarnošću i da je njen odraz i njen otisak.

1934. godina - dokumentarni snimci ubistva kralja Jugoslavije Aleksandra Karađorđevića u Marseillu. Otvarajući filmsku kutiju jednog minulog vremena mi zapravo otvaramo knjigu beskrajne mudrosti.

Krećem u montažu "Zalaska stoljeća" (1991. godina)... Kako i odakle početi? Od sebe? Od sredine iz koje smo potekli, od naroda kome pripadamo?

1939. godina - posjet kneza namjesnika Jugoslavije Pavla i kneginje Olge Hitleru, velika parada u Berlinu.

1941. godina - ulazak Nijemaca u Zagreb, oduševljenje na Jelačić placu. Proglašenje Nezavisne države Hrvatske, Kvaternik i poglavnik NDH Ante Pavelić, među njima u sredini ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković.

1986. godina - suđenje Andriji Artukoviću u Zagrebu, bivšem ustaškom ministru NDH. Zašto snimam ovog oronulog starca? Da bismo imali pravo govoriti o zločinu tuđina, moramo najprije govoriti o zločinima koje su počinili oni koji su izašli iz vlastitog naroda.

"Obrana optuženog Artuković Andrije je neistinita i neosnovana. To je obrana ratnog zločinca koji je kao vjeran sluga nacističko fašističkog okupatora, u skladu sa svojom ustaškom ideologijom šovinizma i mržnje, koristeći jednu od najviših funkcija kvislinške terorističke državne organizacije, beskrupulozno i svirepo vršio monstruozne zločine protiv čovječnosti i zločine genocida, nanoseći ogromne štete svim narodima Jugoslavije a posebno hrvatskom narodu u čije je ime tobože sve to činio." (ulomak sa suđenja)

Proglašenje jednog čitavog naroda, od djeteta do starca, unaprijed krivim i osuđenim na istrebljenje otvara puteve zločinima koji nemaju kraja... Masoni, Židovi, Cigani, Srbi, komunisti i demokrati odlaze polako prema logorima smrti. Zašto? Jesam li i ja kriv?

Danas, kad uporedim dokumentarne materijale koji su snimljeni prije nego što sam se ja rodio i one koji su isključivo djelo moje imaginacije i kreativnosti, neprestano otkrivam i nalazim jednu čudnu podudarnost ili uzajamno prožimanje, kao da su djelo jednog stvaraoca. Crtam konstrukciju filma - trideset godina kasnije crtam konstrukciju istog filma: linija filmskog procesa, ekipa, linija raznih suđenja...

Jesu li pred nama dva, tri ili bezbroj ljudi? Mi vidimo oca ("Silu silom izbiti, svi zakoni dozvoljavaju!") koji želi vidjeti sina. Sve naše simpatije i osjećaji su na strani oca. Sada pred nama stoji tu - jadni, stari i nemoćni potreseni otac.

Božić. Praznik nad praznicima. Porodični praznik. Koliko je porodica prepolovljeno, uništeno, poniženo? I sve to u ime Boga, Oca i Sina. Kog Boga? Kog Oca, kog Sina? I Egon je imao oca. Otac Berger nije imao mogućnost da zatraži vidjeti sina. Njegove očinske oči - ugasle, gledale su ga kada ga je kao grobar bacao u jasenovačku jamu. Kao i majku, i braću i sestre.

"Stalno pokušavate dokazati da ste bili borac za interese hrvatskog naroda i da je ustaška država bila izraz volje i interesa hrvatskog naroda. Kako objašnjavate činjenicu da je tzv. NDH jedan od najljepših dijelova Hrvatske - Dalmaciju, predala u ruke Talijanima?" (ulomak sa suđenja)

U svojim stvaralačkim traganjima i nemirima našao sam se suočen i doživio sam kao najveći umjetnički izazov - problem zla. Linija logora...

Insert iz filma "Krv i pepeo Jasenovca" (1985. godina), dokumentarni snimci iz logora smrti. Najstravičniji po zločinima i najdugovječniji među njima bio je pakao jasenovačkog logora, sa svih devet krugova umiranja.

Dva diktatora, Duce i Fuhrer, palikuće svjetskog požara sastali su se po posljednji put - nakon atentata na Hitlera (20. jula 1944.). Stari su i umorni. Hitler se rukuje lijevom rukom. Sudbina im nije bila naklonjena. Gorku čašu poraza morali su da popiju do kraja, a dotle će njihovi narodi morati da pretrpe razaranje kakvo historija ne pamti. (Klatno ratne sreće krenulo je iz Berlina i stiglo do Staljingrada - vratilo se u Berlin.)

Nekoliko dana kasnije osniva se hrvatsko-njemačko društvo u Berlinu. Društvo prijateljstva. Velika svečanost, sviranje hrvatske himne: riječi je napisao Hrvat - Mihanović, glazbu Runjanin - Srbin.

Samo je bolest u čovječanstvu mogla u polovici 20. stoljeća stvoriti koncentracione logore. Umjetnik, pjesnik je rekao: Djeca su cvijeće života i da najljepši cvjetovi rastu na đubrištu. Na kakvom đubrištu čovječanstva je raslo ovo njegovo cvijeće?

1945. godina - scene iz logora smrti, preživjeli i leševi. Jasenovac, Gradiška, Treblinka i Auschwitz označavaju najdublje ponore, najcrnje mrlje na savjesti čovječanstva. Njegove najdublje padove... I dolazimo do sagledavanja zla. U čovjeku i u svijetu - koji je Bog stvorio po svojoj mjeri, slici i prilici - u njegovom najdrastičnijem i najnakaradnijem obliku.

Insert iz filma "ZAVNOH" (1973. godina), ulazak partizana u Zagreb. Dočekuje ih oduševljena masa ljudi, prepuni trgovi i ulice. Tu je krug bio otvoren, tu je i zatvoren.

1992. godina - gledam slike oslobođenja Zagreba. Jesu li to oni isti ili neki drugi ljudi? Dva stoljeća stara je Dantonova misao: Revolucija ždere svoju djecu. To je sudbina partizanskog komandanta iz filma "Pad Italije".

666. Epilog

"Gladno tijelo nacije u trenutku najžešćeg bjesnila raspast će se od svoga bestidnog žderanja. Jer ona je od svijeta napravila sebi hranu. I dotle ga ona požudno liže i čereči i guta u velikim zalogajima." (Rabindranath Tagore)

Danas sam u Parizu. Sam. Suočen sam sa sobom i vlastitim djelom, vlastitom historijom. Upaljena televizija, vijesti iz napaćenog Dubrovnika, Hrvatska se razara. Okrećem se oko sebe. Krug se zatvara, oko mene ruševine, polja smrti, zločini, krv, suze. Sve kao nekada, kada sam ugledao svjetlo (1944.). U toj nemoći i beznađu preostaje nam samo krik. I zapomaganje iskazano najsvestranijim perom našeg vremena - filmskom kamerom.

Je li to naša sudbina? Je li to ona naša "condicion humana"? Jesmo li osuđeni prije nego smo se rodili? Hoće li to ostati sve - dok se ne ugasi i posljednji život na našoj planeti.

Završavam pisanje TESTAMENTA. Potamnjeli Pariz u prozoru. Dubrovnik je u mraku. Televizija ugašena. Osjećam se kao u mišolovci - nemoćan da išta promijenim. Ništa osim mraka više nema. Ali, kao što kaže Sartre: Kad nema ničega, ostaje nada.

Otvaram prozor prema Parizu. Osjećam hladan zrak. Slušam šum mora i dah moje daleke Dalmacije... Može li hladni pariški povjetarac zamijeniti svježi dah maestrala?

Za EX FILMOFILE  Anamnesis