Sunčani inferno Lordana Zafranovića

"Kroz cijeli život i svoj stvaralački vijek", kaže Zafranović, "umjetnik nosi kao neki ishodišni žig takozvane primordijalne slike, prizore koji mu se prvi urezuju u svijest i podsvijest, tim slikama on se stalno vraća"… I dalje: "Završeni film djeluje na gledatelja onolikim intenzitetom koliko je unutarnje energije autor uspio utisnuti na filmsku vrpcu, projicirat u kadrove kao i svoj osobni naboj."

Interesantne teze ako ništa drugo, a ono jer gotovo idealno "dešifriraju" osnovne značajke Zafranovićeva opusa, ustvari njegovog temeljnog filmskog nazora.

Najprije najtješnju organsku povezanost sa zavičajnim mediteranskim pejzažom, ne samo u ambijentalnom, ikonografskom, nego i u dramsko, simbolskom vidu: s prostorom čiji ekstremno izražajni prirodni elementi (goruća sunčana bjelina i duboke sjenke kao i njena suprotnost, beskraj morske pučine naspram limitiranosti kopna) poprimaju na ekranu značajke elementarnih kategorija postojanja i pokretačkih sila (Biće i Ništavilo, Eros i Thanatos, nebesko i pakleno, zemaljsko i svemirsko) što ovim filmovima daje u isti mah raskošno izvanjsko ruho i zbunjujuću oniričku dubinu. Estetski vrlo "konkretni" po ljepoti i upečatljivosti ambijenta, ti su filmovi na poetskom planu krajnje "apstraktni", ponajprije po tajnim sferama do kojih poniru slikom, pokretom i zvukom.

Mediteranski pejzaž je sveobuhvatni nazivnik Zafranovićeva filmskog opusa i životnog nazora: bez obzira javlja li se na ekranu kao konkretno egzistencijalni, simbolički produljeni ili mitski univerzalizirani model (pa konkretni scenografski motivi, kopno, more, postaju znamenja svemirskog beskraja i sitnoće po njemu rasutih planeta, dok obala označuje granično područje, "prijelaznu zonu", sudbinski prag preko kojeg se s ovostranoga, konkretnog, zakoračuje u onostrano, pojmovno). Snaga i značaj Zafranovićeve ekranske realnosti uvijek dijelom počivaju na vrijednostima toga osnovnoga modela: većim dijelom, ipak, rastu iz silovitosti autorove vizije, iz onog što Zafranović naziva personalnom energijom koju umjetnik emitira u svoje djelo, utiskuje u gradivni materijal.

Od ranih majstora, iz amaterskog perioda (Dnevnik, 1962) ili prvih profesionalnih sezona (Poslijepodne - Puška, 1967), preko srednjometražnih ulijetanja u usijani eksterijer (Ave Marija, 1970) i sablasni interijer (Prvi valcer, 1971), do ratne trilogije, centralnoga segmenta Zafranovićeva opusa (Okupacija u 26 slika, 1978 / Pad Italije, 1981 / Večernja zvona, 1986), provlači se ta specifična vizualna i duhovna energija kao i zaštitni znak autora, kao njegov karakteristični rukopis. Naravno, takvo orkestriranje ekstrema (prirodnih elemenata na slikovnom planu i simboličkih kristalizacija na duhovnom) uvijek dijelom, zahvaljujući svojoj stihijnosti, izmakne cizeliranju cjeline, što rezultira uzbudljivom neujednačenošću većine Zafranovićevih djela, onda monumentalnim savršenstvom u rijetkim trenucima ravnoteže.

Odatle, konačno i neumitnost različita, često suprotna reagiranja na takve domete, višestruko provokativne, čak iritantne: oko Zafranovićevih filmova redovno se započinju oštre polemike, bivaju izrečeni oprečni sudovi. Ali kako god reagirali na njegove radove, reagirat ćemo svom raspoloživom snagom - nitko tu ne ostaje ravnodušan ili neumiješan.

I eto nas kod sljedeće karike Zafranovićeva življenja i stvaranja. Poput svih autentičnih, duhom slobodnih sineasta bivše Jugoslavije i on će neprestano iskakati iz reda odnosno "pravila ponašanja" propisanih u kino proizvodnji komunističke, jednopartijske države. Oko njegovih djela (kao i kod Makavejeva, Saše Petrovića, Mimice, Žike Pavlovića i drugih) bit će neprestanih rasprava, svađa, skandala. S razlogom, jer ti filmovi zbilja ne pripadaju "službenom" organizmu jugokinematografije, jer ugrožavaju njen ideološki red i dogmatski mir. No, čim proširimo analitičku vizuru pa takva djela i opuse sagledamo u okviru evropske kinematografije, sve se sređuje i dolazi na pravo mjesto.

Dokaz? Da, prisjetimo se specifičnoga poglavlja mediteranskih produkcija (talijanska i jugoslavenska prije svega) koje šezdesetih i sedamdesetih odjednom otvara temu pomalo iznenađujuću za to vrijeme - temu i problem fašizma, skopiju lokalnog razrastanja tog zla u godinama Drugog svjetskog rata. Otvara se poglavlje: Vatroslav Mimica (Kaja, ubit ću te!, 1967), slijede Visconti (Sumrak bogova, 1969), De Sica (Vrt Finzi-Continijevih, 1970), Fellini (Amarcord, 1973), Liliana Cavani (Noćni portir, 1974), Pasolini (Salo ili 120 dana Sodome, 1975) i Bertolucci (Dvadeseto stoljeće, 1976), na što se Zafranovićeva ratna trilogija (1978-1986) prirodno i organski nadovezuje.

Ranko Munitić

Mediteran je oduvijek imao svoje svjetlo i svoj mrak. Lordan Zafranović majstorski oslikava zlo kroz dalmatinske vizure - uz snažne, rubne emocije.

Kako sam ističe, svi njegovi filmovi su jedan te isti film koji radi čitavog života: počinju široko, otvoreno, sa svom ljepotom koju može donijeti svijet u kome živimo, onda ih puni određenim problemima i taj se isti idilični prvi pejzaž toliko izmjeni, da ga je teško prepoznati na kraju.

"Okupaciju u 26 slika" bazira prema motivima knjige Mate Jakšića: "Dubrovnik '41". Rapsodija sunca, mora, mraka, zemlje, filmska priča koja plijeni univerzalnom porukom o nemirenju sa zlom, u bilo kojem obliku se ono očitovalo. Propitivanjem individualnog i kolektivnog zla, sa vrhuncem u sceni pokolja u autobusu.

Lordan Zafranović je provokativan i vizualno vehementan autor, blizak slikarstvu. Njegov sunčani inferno ispunjen je vjerom: zločin i kazna, dvije sestre naše moralnosti, u jednom trenutku moraju se sresti.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Svjetionik Sušac

SVJETIONIK NA PUČINSKOM OTOKU NA KRAJU SVIJETA

Koliko vam je poznat film Lordana Zafranovića - Ujed anđela? Najveći dio te filmske priče koja govori o životu svjetioničara i njegove supruge, snimljena je upravo na Sušcu.

Otok Sušac, izvan plovnih koridora, zapadno od Lastova i jugozapadno od Korčule, pravi je pučinski otok. Promatran iz daljine zavarava optičkom varkom - izgleda kao da se sastoji od dva otoka. Često su u povijesti pomorci okretali svoj brod s kursa plovidbe uvjereni da su pogriješili smjer. Ta optička varka rezultat je relativno niskog kopnenog hrbata koji spaja južni dio otoka i viši sjeverni dio otoka, sa 239 metara visokim vrhom Sušac.

Ribom bogato okolno more oduvijek je kao magnet privlačilo i ribare i velike morske grabežljivice. Sušac je usprkos svojoj veličini nenaseljen otok, naravno, ako izuzmemo svjetioničare profesionalce koji danas na njemu borave bez porodica i izmjenjuju se svakih mjesec dana.

Svjetionik Sušac izgrađen je 1879. godine (sagraditi ga je dao car Franjo Josip). Od obale otoka Hvara udaljen je 23 nautičke milje, a od Lastova 13 nautičkih milja. Otok je ukupne površine šest četvornih kilometara. S južne strane izuzetno je strm, litice se obrušavaju u duboko i bistro more koje nakon bure ima prozirnost i do tridesetak metara dubine.

Na Sušcu se stječe osjećaj da se nalazi na kraju svijeta. Taj osjećaj je čak i izraženiji nego na Palagruži s koje se vidi talijanska obala.

Strme litice južnog dijela otoka na kome se nalazi svjetionik, odvaljene kamene gromade sa zapadne strane Sušca i plitke uvučene uvale na jugoistočnom dijelu otoka, pokazuju sasvim različita lica ovog pučinskog otoka.

Sušac ima još jednu specifičnost u klisurama sjeverne obale. Tamo je priroda formirala morsko jezerce, u koje se može doći iz mora ronjenjem kroz pećinu na petnaestak metara dubine. U ovome poluzatvorenome krateru snimljene su također neke scene iz već spomenutog filma Lordana Zafranovića.

Sušac ima i svoju tužnu priču, vezana je za pokušaj ostvarenja dubinskog rekorda u zaronu na kisik. Sredinom sedamdesetih godina trojica obučenih vojnih ronilaca zaronili su niz liticu pod svjetionikom, u uvali Triščavac. Jedan od njih prekinuo je zaron i vratio se na površinu. Druga dvojica nisu izronila, a tijela im nikada nisu pronađena.

Neven Šerić: "Kamena svjetla" (priče i legende o jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i o njihovom podmorju)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Smrt je neprovjerena glasina I

"Sjećaš li se Doli Bel" je poimao ulicu kao jedinu autentičnu scenu u Sarajevu. Tu se nalazila, kao na dlanu, netaknuta i do tada neotkrivena drama gradske periferije. Takođe je sarajevsko stanovništvo, prvi put, moglo da se poistovjeti sa onim što vidi na ekranu i da uživa u uvećanoj slici vlastitog života. Sarajlije su najviše uživale u saznanju da su njihovu dramu, portrete njihovih očeva, majki, sestara i njihove životne situacije shvatali svuda u svijetu gdje je taj film već prikazivan.

Vrijeme je kroz ovaj film, nepogrešivo, kao što more poslije bure izbacuje na plažu poznate stvari, eto, nekim čudom, pred oči građana isporučilo događaje i stvari osvijetljene oštrijom i potpuno novom svjetlošću.

Abdulah Sidran je u okvir moje životne slike stigao kao stradalnik. On je u priči "Otac je kuća koja se ruši" iscrtao svoju porodičnu dramu, a glavni lik bio je njegov otac - golootočki mučenik. Zbog njega Sidran nije bio omiljen u sarajevskim političkim krugovima. Sreli smo se u kantini Radio-televizije Sarajevo, na kojoj sam, u to vrijeme bio zaposlen. Sidran je tada, kao i mnogo puta u njegovom životu, vezao nekoliko dana i noći uz piće i noćne razonode. Darovitost je ovog Sidrana izdvajala iz pejzaža kantine zasićene namrštenim televizijskim radnicima i mirisom pregorelog ulja. Sidranov pjesnički dar i vještina govorenja činili su da izgleda kao mali književni aristokrata. On je govorio kao da diktira daktilografkinji gotove dijaloge za svoju novu priču. Tu nikada nije bilo viška nijednog zareza, o viškovima riječi da i ne govorimo. Kasnije sam shvatio da on u stvari piše, a da se nama čini da govori. Na tom jeziku on mi je rekao: "Ja sam bolji u pisanju od drugih, pa i od Gordana Mihića, u to nemoj da sumnjaš. Imam scenario za tebe!"

Mjesec dana kasnije napisao je kratku verziju scenarija u kome je glavni junak Dino, sarajevski pubertetlija, uhvaćen u trenutku kada život sa njim započinje važnu igru otvaranja duhovnih procesa. Sidran je vješto ukrstio porodičnu dramu koja kulminira očevom smrću i ličnu dramu mladića Dine koji se zaljubljuje u seljančicu, dovedenu sa sela na gradsku pripremu za prostituciju u Milanu. Veličanstvene su bile scene umiranja Dinovog oca Mahe, komuniste i zanesenjaka, koji odlazi na onaj svijet dok mu sin iz "Politikinog zabavnika" čita o naučno mogućem vječnom životu. Autobiografska uvjerljivost i melodičnost Sidranovih dijaloga gradile su veliku snagu ove scene.

Lako sam došao do rješenja i odgovora na pitanje ko će igrati oca - sjetio sam se Slobodana Aligrudića, spektakularnog Crnogorca. Aliji nije trebalo mnogo da prihvati ulogu u mom prvom filmu. Svađao se sa produkcijom i Oljom Varagić oko honorara, a kasnije i zbog besmislica. Do kraja snimanja nije htio da potpiše ugovor. Volio je da se ruga neprijatnim ljudima, a filmskim organizatorima posebno. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam sreo šarmantnog čovjeka sa tako naglašenom spremnošću na samouništenje. Pušio je pet kutija Marlbora dnevno, štipao glumice za dupeta u toku kadra, sanjao da se bavi ozbiljnijim poslom nego što je gluma (recimo uzgojem lubenica); za vrijeme kadra ubadao kamermana Vilka Filača injekcijom, koja je kasnije upotrebljena u sceni njegovog umiranja...! Imao je spremne odgovore na sve, pa i na teška egzistencijalna pitanja. Čekajući da se Maja i Stribor vrate iz Tripolija, gdje su bili u posjeti Majinoj majci koja je tamo pečalbarila kao doktorica, rekao sam mu: "Nešto mi se oko stomaka stvara toplina kada pomislim na njih dvoje. Šta je to, Alija?" Čuknuo me po glavi i rekao: "Ljubav, budalo!"

Između mojih pijanstava koja su bila uglavnom socijalne ekskurzije, a ne navika i pokrivanje mojih slabosti, pravljene su uvelike pauze. Nakon završetka snimanja, večeri sa Aligrudićem pretvarale su se u pijane noći i tada je probuđeno sve što sam mislio da je ostalo iza mene u ranoj mladosti i vremenima praškog studiranja: vratila se u moj život ekscentričnost, poetičnost, intelektualna agresivnost. Ponovo je povađeno sve iz kofera u koji sam, poslije praške zrelosti, pohranio svoje mladalačke grijehe. U ludostima koje su slijedile poslije pijanstava, Alija i ja smo se takmičili ko će bolje i jače udarati glavom i oštetiti oluke po trošnim baščaršijskim kućama. Alijina glava je bila tvrda, iako se to na prvi pogled nije moglo pretpostaviti.

Literarna inspiracija za Aligrudića i mene bio je Sidranov otac, a moj otac je iz života direktno u "Doli Bel" ubrizgavao ono što literatura ne može da učini za film. Murat je lik oca obogatio detaljima kao živi model - koji zaboravlja na krov koji prokišnjava i ne poduzima ništa da ga popravi, nego priča o svjetskoj nepravdi, vjeruje da će komunizam svuda vladati već dvijehiljadite godine. Podudarnost sudbina scenariste i reditelja bila je odlučujuća stvar u popularnosti ovog filma. Otac je na kraju bio glavni lik u tom filmu, a ne Dino, iako je Slavko Štimac milimetarskom preciznošću igrao sarajevskog tinejdžera.

Kao i svi provincijalci koji se opuste poslije velikog uspjeha, pretjerivao sam u alkoholu. Osladilo mi se i ubrzo je to postalo opasno. To su bila manje pijanstva, a više velika želja da se prave skandali na javnim mjestima. Posebno me privlačilo da po kafanama opsujem Tita i državu. Ovo prvo sam psovao tiho, ali je psovanje države čuo svako ko se zaticao u prostoru u kojem se dešavao mali incident. Jednom, poslije neprospavane noći, Maja je telefonirala mom ocu i zabrinutim glasom javila da se od jučer nisam pojavljivao u kući. Rekla mu je da mi kako zna oduzme ključeve od auta pod izgovorom da vozi Senku na Vrelo Bosne. Otac je tako učinio, ali je odlučio da se žrtvuje i više nego što se od njega traži - odlučio je da pije umjesto mene.

Našao me u "Šetalištu" i vidio da se "popravljam" pivom od pijane noći. Kada sam utolio žeđ, prešao sam na Vlahov i umjesto nazdravljanja ustajao sam i sa čašom uzdignutom uvis psovao državu, pa tek onda ispijao piće. Konobarica Borka me prvo prekorno gledala i prstom pokazivala u stilu "ne smije se to govoriti", usput pogledom upozoravala na prisutne goste koji slušaju skaradne riječi. Kada bih ponovo opsovao državu, ona je rukama pokrivala vlastite uši samo da ne čuje i ne mora da dostavlja informacije tamo gdje treba, o načinu i sadržaju narušavanja javnog reda. Svaki novi Vlahov značio je novo psovanje: "Jebem ti državu!" govorio sam, a otac je ustajao i dodavao: "Lihtenštajn!" i brzo popio svoje piće.

Kada je vidio da ću se ja grdno napiti, lako je pristao na dodatnu žrtvu. Pravio se lud i sa Borkine tacne krao moje piće. Na kraju, otac se toliko napio da sam ja njega, a ne on mene kako je bilo planirano, strpao u kola i povezao u Koševski stan da se otrijezni. Pošto je dao čvrsto obećanje Senki da više neće piti, nisam ga vodio Senki nego Maji. Kad smo stigli, on nije primijetio da je molovanje stana u završnoj fazi - pozdravio se sa Majom i požurio u kupatilo. Tamo su pored vrata WC-a, na zidu hodnika stajala skinuta tek ofarbana neka druga vrata. Otac se uhvatio za šteku, vrata su mu pala na glavu, udarac ga ošamutio pa je od toga pao na tle, a tek ofarbana vrata su ga poklopila. Držeći se za glavu pogledom je pronašao Maju i rekao: "Nešto kontam, snaho, kakva li će sudbina zadesiti češki čelik ako se raspadne Sovjetski Savez?! Ko će sve to preuzeti, znaš li ti koja je to količina čelika?!"

Ulomak iz knjige Emira Kusturice: "Smrt je neprovjerena glasina"

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Smrt je neprovjerena glasina II

LJUDI I TUTUMRACI

Knjigu Emira Kusturice "Smrt je neprovjerena glasina" nije moguće žanrovski odrediti, što je čini zanimljivom koliko i avanturu u koju ste nenadano uletjeli.

Nije to klasična autobiografija. Nije ni samo zbirka sa 17 priča. Nije to tek roman u kome jedan lik (autor) povezuje sve priče u jednu cjelinu. Radi se o literaturi koja je sve to, ali i neka vrsta naknadnog scenarističkog predloška za filmove koje je Kusturica već snimio ili će tek snimiti.

Tema ovog djela su, kao i u autorovim filmovima: porodica, "sasvim obični čudaci" i životni gubitnici. To je saga o malim ljudima, koji su prototipovi antičkih junaka, kao iz Felinijevih, Viskontijevih, Almodovarovih ili samih Kusturičinih filmova, a da oni to ni ne znaju.

Metaforična priča o pravljenju i propasti makete "Titanika" (kao simbola utočišta u dječjoj percepciji) i opis muža nesretno zaljubljenog u sopstvenu ženu koja se kurva sa cijelim naseljem i koji nakon višegodišnje duševne anestezije, u trenutku pomračenja uma osvetnički davi mačku i baca je na mlađane voajere iz kraja (prizor iz Markesovih romana) - samo su naizgled nespojivi dijelovi jedne sage o odrastanju, tj. inicijaciji autora u svijet odraslih, u stvarni život koji je najveća avantura. Mnogo veća i od čuvene Kjubrikove "Odiseje 2001".

Glorifikacija, odnosno idealizacija sopstvenog oca (kao i u filmovima dotičnog autora koji neprestano idealizuje svijet) djeluje gotovo Gogoljevski. Opisi majke, druge autorove moralne opsesije, potpuno su na tragu Čehovljevskih u pola glasa izgovorenih nježnosti (priča: Čiji si ti sine?).

Tetak Akif, uglađeni gospodin i prijatelj fukare, ali i "lični prijatelj holandske kraljice", koji cijeli svoj vijek skida ljubazno šešir komunicirajući tako čak i sa porodicom sa kojom je "raskrstio" (opet su ljubav i izdaja upleli prste) - gotovo je Bunjelovski mistični junak, koji bi mogao da ušeta i u svijet Kafkinih knjiga.

Šta tek reći za nesretnu "diplomatsku" porodicu Rajnvajn: spoj muškog hedonističkog rodoljublja i ženske strasne potrebe da se u sve uđe sa fanatizmom emocija. Autorova tetka (dobri duh porodice) i njen (drugi) muž, teniski fanatik, koji ne preza da od samog autora traži zaštitu svojih imovinskih prava potpuno neosjetljiv za svijet koji se oko njega ruši?!

Ili nesretna slovačka Mađarica, koja bi da se iz socijalne i duhovne bijede jednog okupiranog svijeta izbavi brzom ljubavlju sa čovjekom sa druge strane "zavjese", koji je opet (ne)sretno zaljubljen u drugu ženu. Miris filmova Miloša Formana, recimo - "Ljubavi jedne plavuše".

Shodno opisu svijeta u kome ima mjesta samo za lokalne heroje (u vremenu kada drugi nisu ni mogli da postoje, jer na sreću tadašnjih generacija još nije bilo globalnih mas-medija koji bi se pobrinuli da im sami projektuju junake) autor uz Felinija u svojoj knjizi pravi počasno mjesto i pretvara u svog mentora samo jednog filmadžiju: Hajrudina Šibu Krvavca, tvorca populističkih partizanskih kaubojaca, ali, i ništa manje značajno, "grešnika iz 1948" i Golootočanina.

Šiba je za nekog Jovu rekao da je dobar čovjek, ne znajući da je ovaj već na Golom otoku?! A "budući da je čika Šiba bio gospodin, nije mogao da povuče riječ", pa je odležao godinu. Kakav spoj zanatlije koji koristi partiju da namakne lovu za filmove i čovjeka sa stavom i kičmom, koji ima granicu moralnog saginjanja.

Tu je cijela galerija autorovih drugara iz djetinjstva, autorove najveće ljubavi, koja je fizički opisana samo jednom (ne slučajno) kroz dobacivanje lokalnog konduktera: "Mala, da je kraljevina Jugoslavija imala takve noge - nikad ne bi propala". Zatim prototip omiljenog autorovog glumca - Slobodana Aligrudića, s kojim mahnito u pijanstvima razbija oluke glavom; potresna (opet ljubavna) priča o drugoj tetki, koja ne može da živi bez voljenog muža i ubija se naizgled iznenadnim skokom kroz prozor, dok joj (u autorovoj mašti) šal, kojim je krila od bolesti uništena usta, kao vjenčanica leluja nad glavom - što će postati jedna od opsesija i lajt-motiva u filmovima dotičnog pisca i filmadžije...

Autor u nizu detalja slika hronologiju raspada kuće / zemlje, koristeći i neutralnu stranu - tada još poluanonimnog američkog Indijanca izvjesnog Džonija Depa, koji u oblozima od sirćeta, pod temperaturom (još jedna slučajnost koja nije slučajna) u stanu Emirove majke sluša Andrićeve misli o sarajevskoj fukari, koja se periodično u zla vremena obavezno izlije u grad, a posebno ostaje očaran Andrićevim "Znacima pored puta".

Tu je još jedan andrićevski lik, izvjesni Murat Šabanović koji nikada nije pročitao ni slovo od Andrića, ali ga mrzi iz dna duše - pa mu ruši bistu, nad kojom će se koju godinu kasnije pokajati. Nesretni "tutumrak", kako autor krsti sve ono što se izlilo na početku rata da huška, pali, pljačka i puca, imao je zadatak da sruši Višegradsku branu i poplavi sela "inovjeraca" u okolini, ali je uspio da poplavi samo svoju kuću?! Andrićevski paradoks.

Autor knjige "Smrt je neprovjerena glasina" imao je jednu olakšavajuću i jednu otežavajuću okolnost pri pisanju ovog adrenalinskog štiva. Naime, smatram da nije moguće napisati lošu knjigu imajući takve likove pred nosom. S druge strane, kako ono što filmadžija vidi u slikama "prepisati" i staviti u rečenice i dijaloge? (Kod nas je to, koliko-toliko uspješno, radio samo svestrani Žika Pavlović). Kusturica je to uradio u stilu Mome Kapora - "nepodnošljivom lakoćom pisanja". Doduše, trajalo je deceniju i po, prema priznanju samog pisca.

Bez sumnje ovo je komercijalno štivo sa elementima populizma, ali i sa jasno izraženim, i poprilično ostvarenim literarnim ambicijama. Pisac početnik postiže ideal - pisati za široke mase, a da sve bude višeslojno. I metaforično i zabavno, i smijeh i suze, i psovka i simbol. Kao što je to slučaj i sa životom.

Autor ne govori o tome kako je pravio filmove, već o tome kako je došao na ideju da ih pravi. I još važnije - zašto da ih pravi.

Sarajevo 60-tih, 70-tih, 80-tih i 90-tih godina prošlog vijeka izgleda kao kotlina tajne. Kao balkanski Makondo. Dok je Gorica, naselje nad gradom, u kome žive Cigani, probisvijeti, oficiri i političari poprište jednog sretnog, a opet problematičnog odrastanja - čiji će simboli kasnije postati nezaboravne filmske slike, ali i vječne prepreke za sporazumijevanje autora sa ljudima iz svijeta u kome je svojevremeno svojeručno obijao trafike.

Šta to bješe "apsolutno romantično" u Sarajevu? Prisluškivani i prislušni uređaji, jalijaši i gospoda, javni partijaši i tajni disidenti. Porodice i tutumraci, smijeh i suze... Kusturica, koji se u uvodu zalaže za zaborav kao jedini mogući način da počne novi dan i da svako jutro ustanemo normalni iz kreveta, mora da se prije zaborava prisjeti onoga što treba da zaboravi. Kao što to radi i u filmovima, da ekshumira zaboravljenu emociju.

U narodu u kome je izvorna literatura - usmeno pripovijedanje, ne postoji ništa što je samo naše ili piščevo / pjesnikovo. Prije ili kasnije svi smo u epu, opjevani u desetercu. Otuda i Kusturica pravi krug, sve priče su zapravo jedna priča. I svi očevi liče na jednog, idealizovanog. I sve majke liče na jednu... I svi imaju porodicu kao crkvu u koju će se skloniti kada nemaju kud. I sve počinje da propada kada propadne porodica / prijateljstvo / ulica / naselje / zemlja.

Sada već istorijske ličnosti navedene u ovoj knjizi, takođe su tek junaci od krvi i mesa i ni po čemu im nije dato mjesto koje bi iskakalo iz opšte atmosfere podjele na ljude i tutumrake. Autor (iskreno i cinično) ostaje vjeran i svojim zabludama (koliko i svojoj estetici života), jer mu se čini da su one ostaci ideala u koje je vjerovao.

Citirani dokumenti, bilo da su Kusturičin "skandalozni" govor na primanju nagrade AVNOJ-a (iz kog progovara unutrašnje disidentstvo piščevog oca) u kome se praktično oprašta od zemlje koja mu daje nagradu, preko stenograma partijskih sastanaka cenzora koji žele da spriječe snimanje filmova "Sjećaš li se Doli Bel" i "Oca na službenom putu" ili pisma još jedne autorove tetke (Ize) u kome ona, opsesivno tragajući za porodičnim istinama, demistifikuje romantičnu priču o vjenčanju svojih roditelja - samo su nježno i nemarno razbacane slike na stolu starog i napuštenog jednoiposobnog stana porodice Kusturica (socijalistička kovanica?) na Gorici.

Kusturičina knjiga ne impresionira nekom posebnom tehnikom pisanja, niti političkim pikanterijama koje su mnogi očekivali. Ono što literarni prvijenac čini adrenalinskim i šarmantnim štivom, osim svestranog talenta autora, jeste otvorena glorifikacija ljudskosti! Koja je odavno "retro", koja je odavno izbjegla iz umjetnosti, pa sve više i iz knjiga, kao što su ljudi izbjegli iz svojih domova koje više nemaju čime da podignu ili poprave.

Autor potsjeća na već zaboravljenu činjenicu da drame, komedije i parodije hodaju na dvije noge, tu pored nas i da su uzleti i padovi "malih ljudi" jednaki uzletima i padovima piščevog junaka iz djetinjstva - čuvenog kosmonauta Gagarina.

Kusturica u svojoj knjizi daje omaž prošlom životu i sistemu vrijednosti, jednom drugačijem svijetu u kome su postojale jasne strane: dobro i zlo, ružno i lijepo, pametno i glupo, smiješno (do suza) i tužno (do smijeha).

Paradoks (balkanski) je i činjenica da do sada niko nije napisao tako intiman, generacijski roman (ili esej) o Sarajevu, kao što je to uradio čovjek koji je proizveden u jednog od najvećih neprijatelja tog istog grada.

Lično, reagujem na takvu literaturu jer sadašnjost prihvatam kao nužnu robiju, prošlost idealizujem, a za budućnost me sve manje briga. Pročitao sam knjigu trijezan i pročitao sam je pripit. Oba puta sam uživao.

Umjesto ocjene: skidam šešir kao i tajanstveni tetak Akif.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Apsolutno romantično - Emir Kusturica

"Pravim filmove da se ne bih ubio..." (E. K.)

Kad god gledam film Emira Kusturice osjećam se kao da prisustvujem ekshumaciji neke svoje davno sahranjene emocije. I uvijek se zaprepastim koliko je živa, mada sam je već ožalio.

Zapravo, Kusturičini filmovi liče na žurke na koje se ulazi tek kada su domaćini i gosti poodavno "pod gasom".

Dvije stvari me fasciniraju u njegovim radovima: strast prema životu, koja ima obrise fanatizma i fatalizma, i kadrovi koji su napunjeni poput šaržera revolvera pred repetiranje.

Ko vjeruje da su ljudi većinom dobri i solidarni i da nisu sasvim sa ovoga svijeta - taj će imati sudbinski susret sa filmovima ovog umjetničkog diktatora. Ko ne vjeruje (moj slučaj) - mogao bi da se zaljubi "na časnu riječ". Jer je razočarani idealista.

Kreativni anarhista koji od profesionalnih glumaca traži da igraju kao amateri (stvarni ljudi sa nadrealnim sklonostima), autor u čijim filmovima padaju pravi šamari, ali i zaboravljeni poljupci (oca i sina, babe i unuka, dželata i žrtve...) nikada nije napravio, i vjerovatno nikada i neće napraviti film koji bi naišao na opšte odobravanje, ali ni ravnodušnost.

To je razumljivo, jer bi ovaj ekscentrik (ego-manijak) koji uporno odbija da odraste, kao i većina njegovih junaka, u tom slučaju izgubio ono Božije zrno koje ga tjera da snima filmove - neprilagođenost.

Svi filmovi E. Kusturice izgledaju kao vožnja u predinfarktnom stanju, a njegov odnos prema gledaocu (upućeni kažu i ekipi sa kojom snima) istovjetan je odnosu oca Mahe iz "Sjećaš li se Doli Bel" koji pijan dolazi kući, diže ukućane i drži partijski sastanak u gluvo doba.

Teško je reći da li bi ijedan junak filmova Emira Kusturice preživio duže od dva (filmska) sata u realnom svijetu. Izlazak iz emotivne hibernacije i idealizovanog okruženja na kojima ovaj balkanski Markes tvrdoglavo istrajava, platili bi glavom nikad odrasli Dino, Perhan, Malik, Crni, Marko, inžinjer Đukić, Sabaha, Cane i njegov šarmantno nezreli deda...

Filmovi ovog autora potpuno daju za pravo onima koji tvrde da film ne podržava život, već da je to "život za sebe".

Kusturica svojim filmovima nastoji da ispuni nedohvatljivu maksimu koju je definisao jedan drugi poeta (pustinjak) Petar Petrović Njegoš: "Neka bude što biti ne može!"

Otuda su simboli i metafore jedini mostovi koji ovaj izmišljeni svijet E. Kusturice povezuju sa obalom od koje se on definitivno otisnuo na kraju "Andergraunda" i otplovio u nešto što opasno liči na bajku po scenariju mladog Serđa Leonea.

Kusturica nizom svojih filmova pravi emotivni ep koji će ga nadživjeti, u isto vrijeme kada njegovo (nadri)idealističko shvatanje života u realnom okruženju postaje farsa.

Uvodni kadrovi "Doma za vešanje" snimljeni "u potezu" koji čine gledaoca (sve)prisutnim u ciganskoj mahali, majmun koji uči odraslog čovjeka u podrumu da jede bananu (Andergraund), porodični ručak sa obaveznom loptom u torti i Mahinom replikom ženi: "Pusti ih Seno da se čeliče, jebo im ja mater" (Sjećaš li se Doli Bel)...

Raspomamljeno hvalisanje pripitog i na smrt bolesnog dede u "Crnoj mački": "Stara, zajebo sam smrt", stalno igranje Meše crnim figurama protiv DB-ovca koji ga prevaspitava (Otac na službenom putu), biblijski bijeg Luke i Sabahe, kroz tunel na magarcu (Život je čudo) ili Perhanov stric koji (naopako) raspetom Hristu (Dom za vešanje) nudi "pakt o ne-napadanju"...

Zapravo, Kusturica svojim filmovima i pseudobajkovitom parodijom sopstvenog (izvanfilmskog) života nastoji da učini nemoguće: Da poput jednog od filmskih junaka - preskoči svoju sjenu! Budući da je to fizički neostvarivo, on poseže za oneobičenjem.

Koristeći ulogu "Boga i batine" u svijetu koji je sam izvajao, on svojim likovima daje nadrealne sposobnosti nebili od njih učinio ono što je Džepeto uradio sa Pinokijem. Napravio ih besmrtnim.

Otud hipnoza, mjesečarenje, telekineza, poigravanje na granici života i smrti, snovi o letenju. Ukratko korištenje tehnike "deus ex mahina" (Bog iz mašine) kojom su antički tragičari razrješavali zaplete i spašavali svoje junake uzdižući ih u nebo (Perhan i bijela ptica).

Posebna priča je bučna (anarhična) muzička podloga, koja iz filma u film postaje sve agresivnija (karnevalskija). Unca-unca je ritam kojim kuca balkansko srce, svi dodaci tome samo su varijacija na ono što govori prva rečenica ovog teksta.

Osjećam se dužnim da navedem jedan od najvažnijih razloga zbog kojih Kusturicu svrstavam među autore do čijih filmova držim: njegov svijet je jedino mjesto na kome bih pristao da budem (tretiran kao) životinja - npr. magarica Milica (Život je čudo) koja, u očekivanju prave ljubavi, spašava (isključivo) dobre ljude.

A šta je važnije od dobrote i saučešća, koji zagriju srce (bar) dva sata?

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Guernica - Emir Kusturica

Prva nagrada na Festivalu studentskog filma u Karlovym Varyma.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Drvenija

U jesen bi Miljacka narasla, iz planina dolazile su gnjevne vode, a u Oslobođenju bi izašao naslov: Hoće li Drvenija izdržati? Taj mali drveni most, najlomniji i najkrhkiji od svih sarajevskih mostova, visio je tog dana nad rijekom onako kako je u nekom filmu mlada Jane Fonda visila nad bezdanom. Voda je tresla i potkopavala njegove grede, ljudi su se okupljali na obali, nadajući se da će svojim očima vidjeti taj čas kad Miljacka odnosi Drveniju, a grad ostaje bez svog mosta.

Jedan od najžešćih naleta velikih voda dogodio se u jesen 1980. godine i trajao je cijela tri dana, sve dok četvrtog jutra vodostaj nije počeo padati i dok se Miljacka nije vratila u svoje normalno stanje, male, lijene i beznačajne rječice kojoj je samo činjenica da teče kroz Sarajevo i ispod sarajevskih mostova davala neki smisao i značaj.

Drugoga dana velikog povodnja, dok se još čekalo šta će s Drvenijom biti, u Prvi ef razred Prve gimnazije ušao je profesor Boro Mihačević, sjeo za katedru, nasumce otvorio imenik, dreknuo Diži se! - i obratio se slučajnome učeniku koji se tresao od straha: "Nesrećo jedna, da bi li nesrećo, ja znam imena 138 mostova na Seni u Parizu, a znaš li ti imena sedam sarajevskih mostova?"

I naravno, da je čovjek i znao, a nije, već bi sve zaboravio. Ali tog dana, u tih četrdeset pet minuta jednog školskog sata, cijeli razred zauvijek je zapamtio kako se zovu sarajevski mostovi. Njihova imena profesor Mihačević jednostavno je zabio učenicima u glavu, pa ih oni nose svuda po svijetu, sjete ih se kada vide neke velike i ozbiljne mostove preko velikih rijeka, i vjerovatno slute da će ta imena živjeti onoliko dugo koliko budu živjele glave koje imena pamte.

Tog dana profesor se uplašio da će rijeka odnijeti Drveniju i da imena za njom neće ostati. Za razliku od nas koji bi stajali na obali i naprosto žudili trenutak velikoga razaranja jer se u našem svijetu ništa nije mijenjalo i rušilo i svi su ratovi bili daleko, on nije mogao dopustiti da jedan most tek tako nestane, bez traga, riječi i vijesti da je ikada postojao.

Sljedeće godine profesor je umro, a nekoliko godina kasnije stara Drvenija je srušena, a na njezinom mjestu izgrađen je novi most koji se isto tako zove Drvenija, iako bi mu bolje pristajalo ime Betonija, budući da je sav od betona, a samo su ograda i ukrasne grede od drveta. Stari most izdržao je bijes planinskih voda i nestao u procesima obnove i izgradnje. U Oslobođenju više nikada nije izašao naslov: Hoće li Drvenija izdržati? Nova gradnja čvrsto se drži kao zalog nekoj budućoj prošlosti koja će, kao i ova naša, biti vrijedna uspomena.

Ono čega, međutim, više neće biti jest ta divna nevina svirepost s kojom su ljudi dolazili na obalu rijeke, nadajući se da će vidjeti nestanak jednog mosta. Promijenili su se i ljudi, i građevine. Prvi u rušenjima više nisu u stanju vidjeti ljepotu jer su im se životi u sezonama rata promijenili, jer se promijenio njihov krajolik i jer je rušeno sve što se rušiti moglo, a drugi, mostovi, više nisu tako krhki i nježni da bi ih mogle odnijeti velike vode. Drvenija je bila posljednji trag nekog jako davnog sarajevskog vremena, onog vremena koje je počelo nestajati već u Bašeskijino vrijeme, u kojem su meteorološke promjene mogle biti od sudbinske važnosti.

Nažalost, više neće biti profesora koji će utrčavati u razred ko bez duše s jednim jedinim zadatkom i zemaljskim poslanjem za taj dan, da nauče svoje učenike imenima svih mostova i to znanjem koje nikada ne izvjetri, onim znanjem koje nadživi sva školovanja i koje je tvrđe od svake građevine jer postoji i nakon sezona u kojima nestaju mostovi, sela i gradovi, u kojima nestaje zemlja, a domovina i grad pretvaraju se u metaforu i zbirku izgubljenih stvari iza kojih su ostala samo važna imena. U tim momentima ključ je identiteta i zbog njih se nećeš izgubiti koliko god daleko otišao.

Miljenko Jergović: "Historijska čitanka"

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Bila je tako lijepa

Jedinstveni jugoslavenski urbani pre-rockerski egzistencijalni blues. Dragan Stojnić, pjevač tužnog lika, preveo je francusku hit-šansonu "Elle etait si jolie" Alaina Barrierea, snimio na našem i pustio je u nepripremljenu publiku, nikad poslije ne pogledavši unazad - pjesma je bila tu da ostane.

Sarajlija Stojnić, urbanit katkad nalik alkosu čirašu a la likovi kakve je igrao Milan Srdoč, ubo je nešto van vlastite kontrole i namjere. U doba kad su u tzv. lakoj muzici najčešće bile prisutne dvije vrste pjesama - napadne un tempo (često meksikanski obojene) veselice, odnosno patetične pseudo-balade, "Bila je tako lijepa" sa svojim pametnim tekstualnim catchom i poetičnom nemetaforom ("Kakva je bila?" / "Bila je, tako lijepa") i mekom, prigušenom izvedbom bez glume bila je nešto drugo... the real deal. (video)

Pjevač zvuči kao da se tek probudio iz sna, i takav još zamišljen nad njim, još pijan od sna, sjajnih očiju nježno se podsjeća svoje ljubavi. Ljubav je bespovratno otišla - kao i u mnogim pjesmama - ali je ovdje izgledalo kao da bi to moglo biti istina, kao da pjevač zaista to misli i kao da zbunjen od emocija, na kraju nije siguran da li je ona uopće postojala. "Divna je ona bila", tronuto intonira Stojnić, "kada sam ostao sam / nismo se više sreli", jer - "nju mi je odnio dan". Čini se da bi ispred ovog zadnjeg stiha moglo stajati "i", podcrtavajući osjećaj gubitništva koji su mnogi prepoznali u osamljenom, gradskom usudu Stojnićeva i svijeta urbanih ljudi tog doba.

Pjesma završava onako kako i počinje - kružno, istom melodijskim linijom, što znači da nema kulminacije, nema release-a niti katarze. Sve je ispričano ravno, samo sa malom modulacijom - podignućem u "lijepa je ona bila", što je harmonijska logika, dakako, ali i kao da je emocija tu ipak prejaka da bi se ostalo u istoj visini pa pjevaču treba da ovdje podigne i podcrta sve. No odmah zatim slijedi spuštanje: "više se nismo sreli...". Ova ravnina također stvara utisak da smo u Stojnićev svijet i u njegovu priču upali slučajno i on je tako i priča, in medias res. Kao da smo jednog kišnog dana uskočili u tramvaj (bolje - metro) ili se sakrili u obližnji kafe, i tu sreli potpunog stranca koji nam, također potpunim strancima, ispriča ovu priču. Priču o svojoj ljubavi, o kojoj se ništa ne zna zapravo osim da je narator-pjevač siguran u jedno: "bila je tako lijepa...".

Mnogo godina kasnije, kad je pjesma već odavno bila standard, novosadski cirkus-pankeri iz grupe Pekinška patka, po modelu Sid Viciousove verzije "My way", obradili su "Bila je tako lijepa". Jasno je bilo što su htjeli s ovim: uzeti, metodom modernističke provokacije, dio opće konsenzualne popularno-muzičke povijesti i de(kon)struirati ga, te tako tražiti i skrenuti pažnju javnosti, makar kroz mržnju i revolt. Eksperiment je spektakularno zakazao. "Bila je tako lijepa" jest tvrd orah, pa se u obradi Pekinške patke (video) u svoj svojoj maničnosti umjesto ironije ili bolje, kroz nju, počela probijati prava, originalna emocija, pervertirana i zgužvana ali - prava, te je odjednom i obrada sama sjala osjećajnošću, britkom i surovom, nesentimentalnom i, gle! - ponovo urbanom - ovaj put urbanošću drugačijom od one Stojnićeve, ali urbanošću svakako. U tom smislu, kao dokaz: znao sam jednog zagrebačkog pankera koji je plakao svaki put kad bi čuo ovaj cover. Nikakvo čudo.

Đorđe Matić - Leksikon YU mitologije

Bila je tako lijepa

Bila je tako lijepa uvijek se sjećam nje
bila je tako lijepa kao tog jutra dan,
divna je ona bila kada sam ostao sam
više se nismo sreli jer nju je odnio dan.

Sve je kao tajna ostalo na keju tom
oči, njene ruke, plačni pogled njen,
možda je tako bolje zaborav briše sve
al' ipak, ipak često, često se sjetim nje.

Danima kiša lije uz prozor stojim sam
prošlo je mnogo dana obuze tad me san,
sjetih se onog jutra našega rastanka
sjetih se tihe rijeke kojom je otišla.

Obradu pjesme "Elle etait si jolie" francuskog pjevača Alaina Barrierea prvi je, daleke 1964. godine prepjevao čuveni beogradski šansonjer Dragan Stojnić (čiji početak karijere je vezan za Sarajevo). Poslije novosadskog punk benda Pekinška patka (1980), to je učinio i zagrebački bend Hladno pivo (video) 1995. godine.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Kroz istoriju, historiju i povijest

Skoro dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, dva književnika, Hrvat i Srbin, putuju yugom - tim simbolom zajedničke prošlosti - od jednog do drugog kraja ceste nekad poznate pod nazivom Autoput bratstva i jedinstva. To je putovanje kroz prošlost, sadašnjost i budućnost: od Slovenije do Makedonije, preko Hrvatske, Bosne i Srbije. Naša dva putnika traže svoju zajedničku prošlost, ustanovljuju kako ih je povijest razdvojila i pitaju se kamo ih sadašnjost vodi...

Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa zaudara, tvrdi u dokumentarnom filmu Željka Mirkovića "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest" (2010) Miljenko Jergović, uz Marka Vidojkovića domaćin filma. Dvojica pisaca, Hrvat i Srbin, putuju Autoputom bratstva i jedinstva i demistificiraju prešućenu povijest Balkana. Put započinje tamo gdje je jugoslavenska budućnost zapravo i ubijena, u Bleiburgu, a završava na makedonsko-grčkoj granici.

Ova kratka i jezgrovita notica kojom se Večernji list osvrnuo na jedan od hitova s ovogodišnjeg festivala dokumentarnog filma dobila je, kako to već biva u hrvatskom medijskom prostoru, i svoje naličje na portalu. Točnije, "komentare" koji su, uvijek kada je tema Jugoslavije ili pak lik & djelo Miljenka Jergovića u pitanju, mučni iscjedak nepatvorenog govora mržnje.

Na stranu što i dalje on-line novinska izdanja, odnosno portali dnevnih novina u besmislenoj borbi za broj klikova - kao da baš oni donose profit, a ne jedu parazitski samu novinsku "supstancu" - toleriraju sve moguće, pa i najgnusnije uvrede na račun novinara i neistomišljenika iz drugog ideološko-svjetonazornog rova.

Ovaj put ne bih ni o razlozima zašto je baš Miljenko Jergović tako omražen kod publike koja ne podnosi da se riječi kao što su Jugoslavija i Srbija spominju bez obvezatnog "srbočetničkozločinačkog" garnirunga. Mnogo zanimljivija od govora mržnje na portalima i Jergovića, čije pisanje izaziva burne reakcije pa poput lakmusa otkriva nemali stupanj ksenofobne zadriglosti hrvatskog društva, jest tema Jugoslavije. Naime, upokojena država upravo je danas, dvadeset godina nakon raspada federacije, življa no ikada.

U istom je paketu i nova fascinacija Titom, o kojoj svjedoče navrat-nanos sklepani DVD-ovi, brzopotezno štancani feljtoni, ali i big-budget igrani dokumentarci te prava poplava publicističkih naslova. Intrigantnost svega u vezi s Titom, posebice ako stiže u ovojnici senzacionalizma te s barnumovskom reklamom, logična je. Ne samo - kako su već glasno kazali sociolozi i psiholozi - zbog veličine i dugovječnosti Titova mita, nego i zbog bljedila hrvatskog političkog svagdana i krize, koja je idealni obarač koji aktivira sve oblike "zamjenskog života" kao bijega od šugave stvarnosti.

Zar je onda čudno da Tito, ali i "njegova Jugoslavija" podjednako plijene pažnju balavih ekstremnih desničara, vremešnih ustašoida, antifašističke mladeži i starih "komunjara" združenih u bizarnom zajedništvu s podjednako nekritičnim sveopćim prijezirom i otvorenom mržnjom ili, pak, totalno privrženih i Titu i ideji socijalističke Jugoslavije? Jergović je doista u pravu: Jugoslavija je već odavno mrtva, ali nije pokopana, pa ne samo da zaudara, nego stalno prijeti zarazom.

Bilo da je se drži samo omrznutom tamnicom Hrvatstva i zločinačkom tvorevinom - što su kvalifikacije koje će onda "opravdati" i ustaški pokret i zločine endehazije, ali i temeljitu demontažu svake ideje o socijalnoj pravdi i socijalnoj državi - ili pak idiličnim jednopartijskim rajem u kojem je radi "višeg cilja" bilo "normalno" brutalno se obračunavati s političkim protivnicima. Što zapravo raditi s Jugoslavijom?

Na pamet mi pada znamenita Shakespeareova rečenica iz "Julija Cezara" (treći čin, drugi prizor) i ono neumrlo: "I come to burry Caesar, not to praise him...", koja bi trebala biti moto konačnog i pravednog pokopa Jugoslavije. Bez navijačkih strasti, bez želje za povampirenjem, ali i bez predrasuda koje bi omele hladno i racionalno zbrajanje dobrih i loših pokojnikovih djela. Jer, baš danas tako zavodljivo djeluju socijalna sigurnost, državni stanovi, sigurne plaće, minimalne socijalne razlike, zanemariva stopa kriminala, mirne i sigurne ulice, red u školama, puni nogometni stadioni, golema filmska produkcija...

U usporedbi s neizvjesnom budućnošću, golemom nezaposlenošću i prijetećom bijedom koja je mnogima već pokucala na vrata, danas se tek tricama i kučinama čine svi grijesi riknute federacije, pa čak i nekoć tako traumatična opća mjesta poput sumnjive raspodjele deviza ubranih jadranskim turizmom, kadroviranja po "republičkom ključu", dvojbenih ljudskih prava, Udbinih dosjea, gafova i budalaština dogovorne ekonomije, nestašice kave, banana, deterdženata i benzina. A sve je to bila Jugoslavija.

Pametni i šparni narodi, poput Kineza, ništa ne bacaju. Niti od namirnica - jer, tko bi se drugi sjetio da nacionalnu gastronomiju obdari tako "mrsnim" komadima kao što su jela od plivaćih kožica guske i patke ili peraje morskog psa - a ni od bogate kulture i povijesti.

Kad već mogu zajedno Konfucije i Mao, pouke Lao Tzea i nove istine korporativnog biznisa, zašto se i na brdovitom Balkanu ne bi ponešto probralo i od jugoslavenskog naslijeđa? Odgovor je jasan. Za razliku od Kineza, mi smo ono što jesmo: u svakom smislu rastrošne budale kratkog pamćenja i još kraće pameti.

Zlatko Gall: Tito, Jugoslavija i ja (Slobodna Dalmacija)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Jednom braća - nazovi politiku zbog ubistva

"Nama je umrla baka i sada i mi imamo nekoga u inostranstvu...". Ovaj citat mogao bi biti (uspjeli) aforizam. Ali nije. Mogao bi biti i neka malo opuštenija procjena jednog od bezbrojnih "političkih analitičara". Ali nije. Radi se o citatu djevojčice iz obdaništa (čiji mi socijalni status nije poznat - iz priloženog ga možda i nije teško naslutiti), koja se požalila svojim drugarima na zlehudu sudbinu koja je odvojila od najdraže osobe.

Mnogo puta sjetio sam se ovog "naivnog aforizma" dok sam gledao dokumentarac "Jednom braća" (Once Brothers) o dvojici legendarnih košarkaša iz vremena SFRJ: Draženu Petroviću i Vladi Divcu. Zapravo o cijelom jednom (na silu rasturenom) "drim timu" bijelih igrača. I odmah da kažem, najbolji dijelovi tog filma uopšte nisu izrežirani, niti su zamišljeni da ispadnu takvi.

Oni su usudom stvari, nekim magičnim balkanskim fatumom, jednostavno zabilježeni kamerom i ostali potresna, sentimentalna ili već kako ko hoće - svjedočanstva o vremenu kada smo svi imali nekoga (i te kako) u inostranstvu, ko je "radio za nas" bolje od svake monete ili današnjih (preplaćenih) utjerivača imidža.

Metaforična je to priča o usponu i slomu prijateljstva dvojice privatno različitih ljudi: jednog introvertnog (Petrović) i jednog ekstrovertnog (Divac). Jednog talentovanog radoholičara i jednog talentovanog hedoniste, jednog beka i jednog centra, jednog Hrvata i jednog Srbina, koji su to i još štošta pomalo.

To je priča sa jasnim početkom ali bez kraja - ličnog, političkog, nacionalnog ili porodičnog konteksta, koje film itekako dotiče. Poznato je tek da je jedan živ, a da drugog (prividno) više nema. Sve drugo bi moglo stati u onaj čuveni natpis na kraju svake epizode kakvog zanimljivog serijala: "biće nastavljeno" (to be continued)...

INTROVERTNO - EKSTROVERTNO

Toni Kukoč reče, jedan od Draženovih kolega (izgleda da je taj izraz bio Draženov sinonim za prijatelje) da je "veliki Petro" kako su ga kasnije zvali u SAD, pričao samo o košarci. Ma koliko pokušavali na pripremama reprezentacije da skrenu priču i na druge oblike života, Dražen nije trzao.

Divac reče da mu se čini kako je Dražen tek sa njima, sa tom ekipom talentovanih i nešto mlađih momaka (par godina tek), koji su mu se pridružili u obožavanom basketu, doživio neke stvari koje nije imao u djetinjstvu. On je njima pokazivao kako se igra košarka, a oni njemu da ima nešto i van ubacivanja lopte kroz obruč. Poštena podjela posla!

Zamislite (ko se već sjeća tih vremena) Divca kako nakon dvosatnog treninga ide da vozi sobni bicikl i tako se priprema za naredni trening?! Uostalom, Vlade je i određen za Draženovog cimera u reprezentaciji da ne bi kasnio na treninge koje je obožavao da prespava. Zamislite Divca kako u šest izjutra sam samcat u sali dribla stolice i po par stotina puta polaže loptu u koš, šutira trojke, vježba skok šut?! Zamislite bar jednog fanatika koji bi to bio u stanju da radi, recimo, svako jutro i tako cijelo vrijeme srednje škole. Ima jedan? Dražen Petrović.

Zamislite Dražena kako uoči finalne utakmice prvenstva krišom napušta sobu u neko doba noći i skače sa prozora da bi odradio ljubavni sastanak?! I kako poslije toga zbog povrede propušta meč za titulu. Zamislite ga kako kasni da se vrati u odbranu nakon zabijenog koša, jer se u međuvremenu rukuje sa Džekom Niklsonom uz škljocanje foto-aparata?! Zamislite Dražena Petrovića (košarkaškog ubicu - kako su mu tepali) dok iskazuje simpatije prema protivničkom igraču, glavnom suparniku, ljubeći ga u kosu i prijateljski tapšući po ramenu u trenutku kada gubi meč?! Ne možete, naravno. Ima li uopšte takvog igrača? Vlade Divac.

Kao što to hladno oko kamere pokazuje svaki put, Dražen ne može da sakrije frustraciju kada ne igra koliko bi trebalo. Tada vrti očima, pravi grimase, ne osjeća se prijatno jer ne radi svoj posao - ono što najbolje zna. Nesiguran je, odvaja se od ostalih, razgovara samo sa najbližima, a njih je manje od prstiju na jednoj ruci.

Ali, kada je u svom elementu dok igra, pardon - dok živi, Dražen je najsamouvjereniji čovjek na svijetu. "Daj mi da zabijem trojku", viče hladnokrvno na tri puta skuplje saigrače u NBA timu koji imaju tretman svjetskih zvijezda. Ili dobacuje: "Ja ću pravo na njega"... na Džordana, ej!

S druge strane, Divac sa loptom ili bez - nema veće razlike. Opušten, sklon melanholiji, voli da je u centru pažnje ali ne mora baš uvijek da bude lopta u pitanju. Kada djevojke trče za Draženom, Vlade iskreno priznaje da se nije trudio zaštiti ga od "nasrtljivih" obožavateljki, već je želio da se i sam ogrebe. Divac ima samo jedan odgovor za ucviljenu majku koja mu pokazuje fotografiju sina: "Evo ti tvog Dražena. Ozbiljan je na ovoj slici", kaže majka Biserka. "Ozbiljan, ali lep" - odgovara Divac.

RADOHOLIČAR - HEDONISTA

Dražen Petrović je otišao u madridski "Real" za četiri miliona dolara. Ta suma je nedostižna za mnoge igrače čak i danas, kada se u sportu okreće lova koja je imbecilno nerealna. A onda je Dražen, kao glavni evropski igrač sa kultnim statusom, prekinuo ugovor sa "Realom" - platio raskid iz svog džepa i zapalio preko velike bare. Zamijenio je status nedodirljivog za status nepoznatog momka, koji će sa crncima izbjeglim iz Bronksa (kojima je basket jedina šansa da se izvuku iz beznađa) nastojati da se izbori za mjesto u timu!? Kralj je krenuo od nule. Kako rekoše njegovi najbliži, kada nije trenirao ili imao izazov pred sobom, osjećao je da propada - morao je stalno da radi.

I Vlade Divac je sa 20 godina dospio u trening kamp sa NBA "zvijerima", čija je nabildana mišićna masa skoro bila teža od ukupne težine 216 cm visokog centra jugoslovenske reprezentacije. Vlade je skapavao na treninzima - odlazeća zvijezda "Lejkersa", čuveni centar Karim Abdul Džabar poznat po svom horogu nazvanom "nebeska udica", zabavljao se mlateći pod košem novajliju koji je trebao da ga zamijeni?! Za Divca, vječnog improvizatora i spavalicu to je bilo previše. Vlade je, prema sopstvenom priznanju, mislio da napusti kamp jer je bilo trenutaka kada je vjerovao da neće izdržati. I on je bio spreman da vlastitom lovom plati odlazak, ali u obrnutom smjeru od Dražena.

Petrović je bio u konkurenciji bekova. Na tom mjestu je red za čekanje, jer svaki tamnoputi momak iz "obećane zemlje" misli da je vanserijski plej i igra basket bar jednom dnevno (uglavnom ne primaju bijelce u ekipu jer se igra za lovu, a pošto svako želi da dobije - bijeli paceri mu samo smetaju!). Zato je Dražen vozio sobni bicikl kada nije spavao. Zato je nabijao mišićnu masu, kao da je oduvijek samo to radio. Nedostajalo je samo da promijeni i boju kože.

Divac je prema svjedočenju tadašnjeg trenera "Lejkersa", čuvenog Peta Rajlija, izborio mjesto u timu izbjegavajući da bude kao ostale grdosije ispod koša. Bježao je od samog obruča, igrao dodavača, dijelio lopte, smješkao se kada bi ga trener tapšao po ramenu, a kada bi bio kritikovan žalio se da "ne razumije dobro engleski". Pustio je te ogromne momke da skaču i da se sudaraju, a on je igrao isključivo na talenat i tehniku - rekao je čuveni Medžik Džonson, jedna od najvećih zvijezda NBA svih vremena.

BEK I CENTAR

Opsjednut loptom i pobjedama Dražen Petrović je morao biti glavni, morao je da bude motor. Onaj koji najviše zabija, ali i onaj koji odlučuje ko će najviše zabiti. Tako je on kao bek-šuter i kao plej istovremeno ušao u "konflikt interesa". Šou jednog čovjeka, kada ga krene (a uglavnom ga je išlo) - spašavaj se ko može. "Ponekad sam se pitao: da li da igram ili da jednostavno gledam. Jer ako igram, propustiću važne stvari" - rekao je Toni Kukoč, čovjek koji je mogao da igra na svih pet pozicija sa svojih 207 cm visine.

Vlade je mogao da zabije 20 koševa po utakmici, ali i samo dva. To je zavisilo od toga da li mu se tog dana više izlazilo van koša, da poput svog uzora Kreše Ćosića razigrava tim asistencijama i pravi blokove na bekove ili je jednostavno bio neispavan. Dražen je svijet koji je osvajao gledao - odozdo. Nadskakao ga, pucao u njega da bi dohvatio zvijezde. Mukotrpno i uporno, bez milosti prema protivniku ali i sebi.

Divac je bio zapanjen kada ga je Dražen nazvao i u kasne sate radosno mu saopštio da je napokon malo igrao za "Portland" i da je dao dva koša. Nije mogao da shvati kako neko ko je zabijao 40-50 koševa po meču, sada se raduje što je dao dva?! I to baš Dražen, naviknut da odlučuje o toku svake utakmice. Nije shvatao filozofiju upornosti koju je patentirao Petrović.

Centar svijet gleda s visoka - sa 2,16 sve izgleda romantičnije. Čak i kada se okrenete i sretnete na toj visini sa grmaljem tipa Šekila O'Nila, koji je poput trokrilnog ormana mogao cijelu protivničku momčad izgurati van terena. "Stalno ti se čini da si kadar da sve ispraviš i ne razumiješ svu tu žurbu ispod sebe", rekao mi je jedan osrednji košarkaški dugajlija.

Bek i Centar iz ove priče bili su "kao braća". Vlade je u najtežim američkim danima više pomagao Draženu svojim umirujućim hedonizmom od porodice. A to je podatak dovoljan da se neko otvoreno proglasi za Draženovog prijatelja, što su mogli samo rijetki. Igrač na najnižoj poziciji i igrač na najvišoj poziciji. Dvije krajnosti, dva pogleda na igru, dva pogleda na svijet.

HRVAT I SRBIN

Jedan pametni nesretnik (da ne kažem pisac) jednom je rekao da je u srpsko-hrvatskim sporovima, istorijskim mržnjama i satrapijama nedostojno učestvovati, i da mu to povremeno krvavo namirivanje računa i stalna verbalna šikana - izgledaju kao ulazak u neki smrdljivi bordel. Bijeli "drim tim" samo je mala kolateralna šteta u zapjenjenom orgijanju i samoubijanju bez kraja dva slovenska plemena.

"Mi nismo znali ni ko je ko (nacionalno), niti nas je to interesovalo" - reče iskreno Dino Rađa, koji je kao i svi ostali članovi tog tima u svojim novim državama, postao nacionalni simbol. Kukoču su prijatelji sa ratne linije u rodnom gradu otvoreno rekli: "Nije ti pametno da se viđaš sa Divcem jer bi mogao imati posla sa nama". Šta da se radi u vremenima kada komšije okreću nišane jedni na druge? Pa nema tu šta da se bira: tamo gdje su porodica, kuća - za tu stranu se odlučuješ. Kakav je drugi izbor tu moguć, reći će jednostavno i bespomoćno Toni Kukoč.

Introvertni Dražen nije tim povodom rekao ništa senzacionalno. Opkoljen medijima koji su pred sam rat sa svih (hrvatsko-srpskih) prostora imali samo jedno pitanje: Za koga ćeš igrati ako se zemlja raspadne? Suočen sa presingom, koji čak ni on tako utreniran nije mogao da probije i "prenese loptu na protivničku polovinu" - izabrao je mjesto gdje je rođen. Mješovita krvna zrnca sa očeve strane učiniće ga "izdajnikom" kod Srba, a odluka da prekine sve veze sa "drugom stranom" dok traje rat napraviće od njega heroja kod Hrvata. Zapravo, Dražen i nije držao velika slova niti monologe o tome. Kada ga novinarka u SAD pita šta se dešava i da li se čuje sa prijateljima na drugoj strani - Dražen opet bježi u sebe, gleda okolo, odgovara sa par spremljenih fraza. On bi radije da novinarki odgovori basketom, da loptom pogodi mjesto koje ne može riječima da sroči.

Divac je postao Srbin kada su nestali Jugosloveni. Prema sopstvenom priznanju, javnom. Na kraju finalne utakmice Svjetskog prvenstva u Argentini oduzeo je šahovnicu jednom momku koji je ušao na teren i bacio je, rekavši da reprezentacija ima samo jednu važeću zastavu. I još je, hedonistički otvoreno, dodao: "Bacio bih i srpsku zastavu tada da je neko uneo, jer joj zbog drugih igrača tu nije bilo mesto". Hrvatska javnost tu rečenicu nije ni konstatovala, a Srbi su odlučili da je ne čuju: kvazi-legenda o "četniku" i "srbendi" je rođena.

Mnogo godina kasnije, kada je izgubljeno sve što se moglo izgubiti za jednu generaciju (ne samo košarkašku) - Centar kreće da potraži omiljenog Beka. Tražeći pri tome dio sebe u njemu, kao što je to slučaj u svakom prijateljstvu. Koračajući kroz nenaklonjeni grad pun predrasuda (kao što su to svi naši nekadašnji gradovi kroz koje bi svako od nas, sebe radi, jednom morao proći), kao neko ko žuri na vlastiti "zid plača" - Divac izgleda poput junaka iz Bertolučijevog filma "Dvadeseti vijek".

Taj film kroz istorijsku fresku prati dva najbolja druga koji odrastaju zajedno, a onda ih život razdvaja i vodi na suprotstavljene strane, da bi ih opet na kraju kao "matoru djecu", vratio na sam početak - na igru. Kao na početku filma, oni sada kao starci trče uz prugu, osluškuju dolazak voza, rvaju se... daleko od svih ideologija, politike i ostalih suparništva.

JEDAN NA JEDAN

Lako mogu da zamislim danas dva srednjovječna gospodina - Divca i Dražena - kako šetajući u razgovoru, nailaze na napušteni koš na praznom školskom igralištu i počinju basket: jedan na jedan. Stariji, sa viškom kilograma, uz obavezno zadirkivanje. Slutim da bi Dražen i taj duel odigrao na pobjedu, dok bi Divac "umirao u ljepoti".

Ako bi bilo snijega, ostali bi otisci stopala i niko od klinaca koji bi poslije došli ne bi znao da te velike stope (koje iz nekog neobičnog razloga ne bi mogli da obrišu) pripadaju ljudima koji su bili sportski idoli njihovih očeva.

Svaki Srbin ima svog Dražena. Svaki Hrvat ima svog Divca.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš