Leute moj - Toma Bebić

Pošto će ovu priču čitati i neko neupućen u lik i djelo Tome Bebića, evo najkraćeg uputstva - na stranici broj 26, jednog po meni dosta problematičnog priručnika koji se zove YU Rock enciklopedija, pod stavkom Bebić Toma (Split) stoji uputa tipa: "čovjek koji je svojim neobičnim muzičkim formama, promišljenim tekstovima i hrapavim glasom predstavljao dalmatinsku varijantu Tom Waitsa, prije nego što je iko za ovog američkog čudaka imao priliku i da čuje". Dakle, nešto kao bitnik u socijalizmu.

Moja školska drugarica imala je majku fetivu Splićanku iz Velog Varoša, ženu koja nikada nije zaboravila svoj kolokvijalni govor, pa je kćerki svakog jutra ostavljala poruke: "operi pjate, izbaci škovace, raširi lancune". Ona, rođena u Titogradu, uradila bi sve onako kako je razumjela: oprala bi smeće, izbacila tanjire i sve to raširila po svježe opranim čaršavima.

Ja, rođen i odrastao (uglavnom) u Titogradu, gdje se za more, Split i Dalmaciju čulo većinom (ili isključivo) iz pjesama Olivera Dragojevića, čim sam sav mokar sišao sa broda Ilirija, pitao sam prvog Splićanina gdje je kafana Ponistra sa koje se vidi Šolta: "Solo, jedan đir" - rekao je ovaj; "Tu, na kantunu" - uputio me je drugi nakon pola sata lutanja.

Prvo sam se po ulicama raspitivao gdje je taj Kantun, a onda, volšebno, završio pred kafanom Obojena svjetlost, gdje je u toku bila rasprodaja nekih polovnih ploča. Sa jedne od njih, smijalo se bradato lice u mornarskoj majici: "Uzmi je mandril, al vridi" - preporučio mi je slučajno naišli Zadranin, učinivši LP Oya Noya crnom plastikom mog života.

Sljedećih mjeseci i godina moju sobu je punio sirov i gorak glas, prepun varijacija od neobuzdanog zavitlavanja do rezignacije i čudesno čiste tuge, neuhvatljiv i nepredvidljiv. Svijet koji je donosio bio je fražilan, tanan, seriozan, pun razočaranja, ali i prave ljubavi. Nepripremljenom slušaocu sve ovo može da zvuči kao haos koji nikuda ne vodi, ali slušanjem od kraja do kraja, postaje jasna zaokruženost i unutrašnja logika ove priče koja teče na jeziku izmišljenom u samom toku pripovijedanja.

Bebićeve riječi stižu tamo gdje drugi ne dospijevaju. Kada u soundtracku Sudnjeg dana "Za moj raj pitajte mene", svojim sifilističnim glasom pjeva: "moja je ljubav crna - crnina zgusnuta u kuglu svijeta", učini vam se da Bog uzima zemlju među prste i da je mrvi do krvi. Mogu samo da zamislim koliko je subverzivno djelovao na splitskim ljetnim festivalima 70-tih, u onom moru napuderisanih pjevača u smokinzima, Toma, u mornarskoj majici ogrnut džemperom, u japankama, izazivajući kod prisutne publike čuđenje, ako ne i nešto gore.

Prvu (A) stranu ovog vilinskog vinila zatvara "Leute moj". Anđeoska svjetlost ove pjesme posuta je tamnom ljepotom spokojnih akorda, a iz mraka i svjetla ovakvog boravišta izlaze zvuci jezivi i ljudski u isto vrijeme. "Leute moj" je najstrašnija i (po mom skromnom i sasvim ličnom sudu) najljepša pjesma o samoći ikada napisana na ovom ili onom jeziku, koji se nekad zvao srpski ili hrvatski: "brodovi su isti ka i ljudi, za suzu daju suze dvi". Vjerojatno će se malo ko zapitati kako se stvarno osjeća čovjek koji pjeva ove stihove, čime se potvrđuje pravilo da je agonija jednoga ekstaza za drugoga.

A odatle, uz emigrantsku baladu i klapu Lučica, magareće njakanje, kroz "Ulicu punu svijeta", do romantične "Marčeline" otpjevane u tihom, lomljivom svjetlu, sa čudnom agresijom u vidu grohota na završetku, koji zatvara ovu priču. Što reći na kraju? Poslije ovakve ploče smiješno je (makar i povremeno) slušati Tom Waitsa, sve dok se uzburkane emocije ne smire.

Toma Bebić je umro februara 1990, rak pluća se valjda u njegovom slučaju i podrazumijevao. Ne bih želio da zvučim patetično, ali da ste kojim slučajem imali sreću da avgustovskih dana 1987 budete na Peristilu i tamo, kao ja, gledate i slušate nezaboravni Bebićev hepening, onda vam se u izmaglici sjećanja može učiniti da je ovaj plemeniti i pijani Splićanin vrlo svjesno otišao magarećim kočijama prema suncu. Vjerujem da tamo, u dalmatinskom sazviježđu Panteona, njegove pjesme slušaju Miljenko Smoje, Andrija Maurović, Ivo Tijardović...

Ploču Oya Noya sam poklonio početkom devedesetih, ne sjećam se više ni kome, nikada nijesam nalazio smisao u posjedovanju dragih stvari. Split se, kažu, nije mnogo promijenio, za dišpet vrimenu - ka da se ruga. Sve ostalo pokrio je fini bijeli prah. Ohladio se gramofon, a đir, koliko znam, znači krug. Ali ne mora.

Bio jednom rock'n'roll (kolumna, 2001)

Leute moj

Dogodilo se to jednoga dana u misecu
tamo neke teške godine
osta si sam, napušten brod, leute moj.

Rastočija si se ka barilo, leute moj.
I mriža je sagnjila, leute moj
osta si sam, napušten brod.

Suze su nestale iz tila tvog, leute moj.
A sićanja naviru, leute moj
osta si sam, tužan i tih.

Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)

Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)

Toma je "Leute moj" (video) napisao čoviku, a ne brodu. Ive Jelić Bibica iz Vranjica, tenor klape Dalmacijacement, ubijen je sa dva hica iz vojničke puške, pisalo je u Slobodnoj 18. kolovoza 1970. Jelić je te noći sa sinom pod sviću ostima iša na ciple. Vojnik je vikao stoj, odbij, ali bidan nije bija odavde pa nije zna da se ciple pod osti lovi s feralom dok voziš, i tako Jelić od motora nije mogao čut vojnika na straži u Lori. Kakva smrt... Toma mu je posvetio "Leuta".

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Posljednji tango u Splitu - Miljenko Smoje

Nikad neću prižalit da ti čas nisan jema uza se fotografski aparat. Bila bi to slika koju bidu primile sve novine, koja bi obašla cili svit. Jedna stara švora i uz nju jedna isto tako stara gospoja kalajedu se polako skalinan Trga republike u Marmontovu. I di će nego prid reklamne izloge kinematografi. Kauboje samo priletidu očima, a švora koja gre prva najde ono ča je tražila.

Evo, našla san! potiže ona svoju prijatejicu. Ova omar veselije dogega. E kvando kominća? pita ona prijateljicu na talijanski. U osan i po! odgovori švora. Upiru nosen u staklo, minjaju oćale i ništo šapju ka da molidu, samo misto Raspela poviše nji infontana glava Marlona Branda.

I di se čovik neće nasmijat? I ko god projde, stane i zagleda se u ti dražesni prizor. Dvi starice od koji jedna časna sestra more biti i madre badeša, šapju se prid izlogon Posljednjeg tanga u Parizu.

Nike žene koje se vraćaju sa pazara i peškarije zastanu, gledadu starice i jidne mašu glavan. A ča je ovo došlo na svit?… Sve se, sestro moja, prokurbalo! Koji grezi dalekosežni zaključci izvedeni iz toga ča dvi, bit će malo rebanbivene starice naivno stojidu isprid "Posljednjeg tanga".

Ko zna ča su one bidne, sve o ovome filmu čule, ko zna ča se sve šapje po samostanskin ćelijan? Zaželija san ti čas jemati fotografski aparat. Ali kako ću ga jemat, kad ga nikad u životu nisan jema? I da san ga jema ča mi vridi kad njanci neznan fotografavat.

Ritko gren u kino, puno ritko, deboto nikad. A eto, dogodilo se slučajno, da san baš ti "Posljednji tango" priklani gleda u Inglešku. U Londonu. Odvukli su me da to svakako moran vidit. I tamo u London cila se sala smijala. Svi su cilo vrime cenuli od smija, samo ča nisu padali s poltroni i vajali se po tleju. Virujte mi, Ingleži su se smijali onako ka mi kad gledamo filmove Debeloga i Mršavoga.

Kako ja ne znan ingleški, a Ingleži su se slako smijali, ja sam mislija da je to koja komedija. I griza san se ča ne razumin, ča se i ja ne mogu nasmijat. I zakleja san se refat ću ja to!... Čin "Posljednji tango" dojde u Split, omar ga gren gledat.

Interesantno! U London su svi cenuli, a u Split nikor se nije maka, nikor nasmija, mušicu si moga čut kako leti. Njanci katrige nisu škripjale, svi su stali ozbiljno isto ka da gledadu "Antigonu" oli "Edipa" na Peristilu. Interesantno je i to da ovi film u Split više trčedu gledat žene nego muški. Činovnice po uredima, cure na Pjacu, žene na pazaru - sve su pune priči i komentari. Na svaku prestavu tri dila sale sačinjava ženska publika, koja je na sve druge filmove uvik u manjini. I čuje se svega i svašta.

Najdraže me bilo čut, kad je jedna moja susida pripovidala fabulu Posljednjeg tanga u Parizu svojoj prijatejici:

On ti je neki dišperadun, bez alata i zanata, nikor i ništa a trevi ti on na ulicu niku malu ludastu šupjaču, kojoj more bit i otac. I ča ćeš ti vidit, sestro moja, posli pet minuti on ti je, bogami, opali. / "Oo, mogu mislit koji je to fini svit!" / Ne moš, o dragosti! / "Bit će slakojustan, pa je smanta besidan?" / Ma ča slakojustan? Nije njanci otvorija justa, nego samo za beštimat. Progovorili nisu, nego se on izbeštima i onda su ti se, sestro moja, svukli goli golcati i on je vika ka vol, ona mukala ka krava, stenjali su, puvali, lajali ka pasi… / "Puno lipo, poučno, sad kad je počela skula mogli bidu profešuri u kina i dicu voditi!"

Čekaj malo, još nije ni počelo! I ča ćeš ti sad vidit? I kad je on učinija svoj posal, narika se i nalaja, trka je doma a u kući mu leži mrtva žena na mizi. / "Misusovo sveto!" / E na mizu! Žile je pririzala! / "Ma kud je pri doznala?" / Ča doznala? / "To da je on iša za ton malon šupjačon." / Ma nije doznala, kako će doznat kad se ona pri ubila. I ni se ni oladila, a on već s drugon. I ča sve nije toj svoj mrtvoj ženi, nad mizon izgovorija? To je bilo, sestro, ježivo! I laživice i kurbetino i prasice i sve najgore.

"Onda je to lud čovik?" / Da lud? Sto posto lud! A najgore od svega je jopet da je sve to bila istina jer ona je jemala jubavnika. I on se onda sasta s tim jubavnikom ka s prijatejon i lipo su sidili, ćakulali, pili. / "Ajme baši fondi! To bi sve tribalo polit petroljen i zapalit."

I ča ćeš ti sad vidit, sestro moja? I dok žena leži na mizu, on bi svaki čas trknija do svoje šupjače i udri Jovo nanovo! I promisli: maslon jon je guzicu maza da mu popuzne. / "Nikad to nisan čula. Ajme beštij, ajme Sodome i Gomore! Di neće vrag cili svit odnit kad se maslo počelo i za to duperat?"

I onda u zanju, ča ćeš ti vidit, sestro moja? Posli ti pusti fatureti… / "Je li bar iša ženi na sprovod?" / Ma ke, ona je ležala na mizu. / "Onda koliko tamo držidu mrče bez ukopa." / A ča ja znan? Dakle, posli ti pusti fatureti, nij ti dvoje pojdu vanka u niki lokal, naločadu se, opijedu ka sipe, na noge nisu mogli stat. I u jednu salu di se balalo padali su, nerali, on je nju za nogu vuka po palketu i kad ji je jedna gospoja došla potirat, on ti kala gaće i svi ji u salu fotografa. / "Ola i takoga edukacjuna!"

A ta njegova šupjača se jema bit zasramovala i počela je bižat, a on trk za njon. Kad je uvatija, počeli su se jubit i dok se jubili ona izvuče livorver i opali mu dva tira u trbuj. / "Ubila ga je?" / Da ubila? I ča ćeš ti vidit, ča je onda učinila? Omar je zvala policjote i govori jin da ga ne poznaje, da ga nikad ni vidila. Jema bit da je bija lud, govori, i napa me, tija me silovat. / "A ča ćeš, kurba jema riči i oči."

I tako nizali su se priče i komentari, resta je kurjožitad i cili je grad trka u kino. Nikima se posli kina kukujalo, bar su tako govorili, dolazilo im rigat, a drugi jopet da je to prava umjetnost.

Nikidan me fermala i jedna gospoja i pita me ča ja mislin. Koju poruku jema ovi film? Neka svak izvuče svoju. Ča se mene tiče, mogu van reć samo to da se meni jedino zgadilo maslo. Nikad ga nisan puno volija, a odsad dok san živ neće više maslo u moja justa.

Miljenko Smoje: "Dalmatinska pisma" (knjiga kolumni, 1976)

Dobri duh poslijeratnog Splita i Dalmacije, njihov najvjerniji društveni kroničar - Miljenko Smoje. Zarobljenik pisaće mašine, ovisnik novinarskog zanata, uvijek svoj, vjeran sebi i svojim čitateljima (od ribara do akademika). Satiričar i analitičar koji je jednostavnim jezikom oslikavao svakodnevicu kroz prizmu "malog čovjeka".

Pisac koji je s lakoćom, uvjerljivošću, osjećajem za detalj stvarao svoje književne (televizijske) likove: dotur Luiđi i Bepina, Roko Prč i Anđa Vlajina, Pošćer i Servantes iz "Malog mista", Strikan i Netjak, inžinjer Duje i brijač Meštar, dotur Vice i baba Marta iz "Velog mista" - ušli su u naše domove, postali rođacima iz Dalmacije, dijelom obitelji.

U starosti, nalikovao je svom dotur Luiđiju iz "Malog mista": umjesto Bepine bila je tu Ona (Lepa), umjesto Beline stari kompanjo Šarko - posvetio mu je "Pasje novelete". Posljednji tekst ga je nadživio, teško bolestan (na samrti) kucao je zadnji nastavak "Dnevnika jednog penzionera". Smojina redovna kolumna izašla je u istom broju novina u kojem i njegov nekrolog.

U životu ča nas ornin kruvon rani

nas dva nismo vengo ratni veterani

ča se s buron tuku, projdu uvik s manje

i žive za jiće, piće i kompanje

isti su nan moti, isti crni friži

jednako nan vrime iza punte biži...

(Balada o Šarku)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Tajne veze: Zafranović - Kar Vai

(Ima li erosa i poslije tanatosa?)

Dva filmska Frojdovca: jedan koji vječnim petingom odlaže svršetak i drugi koji smrt smatra samo (privremenim) stanjem odgođenog koitusa - Vong Kar Vai i Lordan Zafranović. Autori koji svoje filmove slažu kao albume intimnih digresija, kao herbarijume pune (ne)ocvalih libidinoznih sjećanja...

I kada govore o prisustvu smrti (i samoća je smrt!), a stalno o tome govore, Vong i Lordan ne kriju fascinaciju porokom - ali porokom koji poput poruke u boci, bačene u more iz ruku stranca, nekim čudom dospijeva do onih čije je ime na pergamentu upisano... Ostalo je film.

Ima nečeg fatalističkog i emotivno prenaglašenog u ćutanju i govoru njihovih junaka. Unutrašnje buke koja nadomješta mirnu površinu naracije. Ovi autori ne vole previše ljude, no njima su zaokupljeni. Otuda stalna anatomija tijela i uma, otuda potreba da se utiskom o samodovoljnosti i brutalnosti prikrije ranjivost.

Zafranovićeva estetska vertikala je surova poetika. Od puhanja u gaćice putene partizanke u "Padu Italije", čime sugeriše da je libido potpuna sloboda, do hladnokrvnog ulaska (šetnje) u ćeliju Andrije Artukovića, kako bi stojeći iznad njega (dok ovaj izbacuje posljednje hropce života) sugerisao da zlo ne umire već da se - dezintegriše, pa samim tim i nema prava na intimu.

Ova Zafranovićeva gruba lirika nije za one bez ideala, jer takvi svijet vide kao sasvim normalno mjesto za koje jednostavno treba da plate parking. Idealisti, pak, traže razlog da povjeruju u besmrtnost. Ali, nosi li duša dovoljno libida na onaj svijet?

Zafranović manijakalno (mada u svilenim rukavicama) slaže emotivni pasijans u "Okupaciji u 26 slika", nastojeći da u prisustvu smrti iskopa, iznađe, izmisli život. I pronalazi ga, prestravljenog i unakaženog, u sceni kasapljenja u autobusu.

U svom najdosljednijem filmu "Muke po Mati", surovom kao najbolji italijanski neorealisti i nježnom kakva melodrama i treba da bude (iz vremena kad je filmski Bog hodao Holivudom, a "praška škola" stvarala klasike), Zafranović slavi - tijelo. Kao najsavršeniju i najtragičniju građevinu od postanka ove sjebane planete.

Fatalizam kao emotivna neminovnost, samoća kao stanje tihog ludila - dominira u njegovim ranim, minimalističkim stilskim kreacijama poput majstorski ispričane "Nedjelje". U omnibusu "Kronika jednog zločina", sastavljenom od tri priče, Zafranović se bavi svojom vječnom temom: devijacijom ljudske psihe. Kao i u svojim vanrednim dokumentarcima (poput "Testamenta"), koje su anti-idealisti proglasili za političke eseje. Pogrešno!.... Zafranović se interesuje za slobodu i zlo. Suprostavlja ih kao što Andrić u svojoj pripovjetci Asku suprotstavlja vuku. Samo što kod Zafranovića ne pobjeđuje umjetnost već sloboda, pa makar i devijantna. Zato je ovaj autor originalan. Njegov pristup ideji slobode je ponekad surov do animalnosti, ali dovoljno potresan da bi ostao ljudski.

Vong Kar Vai je autor potisnute svijesti. Pisac usamljeničkih (polu)erotskih drama koje mirišu depresivno - otuda noć, kao često razdoblje zapleta i raspleta u snoviđenjima ovog melanholičnog Kineza. Privatno voajer, javno fantasta i usamljenik. Kadrovi njegovih filmova odišu pritajenim seksualnim frustracijama i vapajem za razgovor, susret ili utjehu.

"Pali anđeli" su snažan film o razočaranom ubici koji pokušava da izbriše i sakrije (ta prokleta) osjećanja koja se javljaju između njega i njegove saučesnice, te ekscentričnoj skitnici koja očajnički traži bivšeg partnera i nijemom mladiću koji pokušava da skrene pažnju svijeta na sebe. Ogledan primjerak Kar Vajovog pogleda na svijet... Pa "Sretni zajedno" sa burnim, patetično sentimentalnim odnosom gej para koji se nađe u tuđini... Fantazmagorični "Raspoloženi za ljubav" - emotivni ep o neodlučnosti (najčešća karakteristika njegovih filmskih junaka) zbog koje uspomena ostaje nedovoljna zamjena za promašenu strast i ljubav. Mada Vong Kar Vai ne pravi razliku između ova dva pojma!

Ovaj autor poznat je po tome da ne poštuje scenaristu svojih filmova (što mu ne pada teško jer je sam svoj scenarista). Sklon improvizacijama i (poput svojih likova) nesiguran u emociju za kojom traga, Kar Vai nastoji da mirisom nostalgije, libida i snova stimuliše nedostatak akcije.

"2046" stilski zaokružuje opus emotivnog usamljenika, čija snimanja nemaju rok. Prazna duša, cigareta na prozoru pritajenog kupleraja i pogled na svijet koji ravnodušno živi ispod. Njegovi filmovi liče na nostalgičnu muziku iz ranijih faza nečijih života.

Intimistički radovi Zafranovića i Vong Kar Vaja nagone me da u ovom tekstu i sam budem takav: tokom njihovih filmova ja sam erektivan i depresivan. U Zafranoviću prepoznajem hod Kamijevog "Stranca" - Mersoa, osobe koja cijeli život provodi na mjestu kome ne pripada.

Cijeli filmski opus ovog dvojca jeste orgazmički grč, duel u nastavcima: penisa i vagine, pohote i čednosti, duha i materije, mrtvog i živog, voajerizma i egzibicionizma, aristokratskog i manuelnog, sperme i krvi...

Vong Kar Vai me oznoji i uzbudi, Zafranović mi pomogne da se olakšam - duhovno i tjelesno. Možda me moj impresionizam (kao i junake ovog teksta) vodi u sladostrašće, u predvorje boga Onana, ali i to je sloboda. Ko je ima - shvatiće.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Lordan Zafranović: "Ma je pomsta" - tango u hotelu Rene (mp3) & erotska scena (mp3) by Emil Viklicky

Camp heroina Mica Trofrtaljka

Pravim imenom Milica Ostojić, nom d'art Mica Trofrtaljka - poradi minića koje je prva nosila (i opjevala: Svi se digli sa stolice pa mi glede u nogice, nosim suknju tri frtalja, drukčije ne valja...).

Pojavila se krajem šezdesetih i s pjesmom "Davorike dajke" (video), koja će joj ostati zaštitnim znakom - grubim, seljačkim, promuklim glasom isporučila nezaboravne linije pune namigujućih double entendre-a, erotskog humora iz svratišta za kamiondžije: "Hoćeš da voliš, ne znaš da ljubiš, nemoj Mile vreme da gubiš / Guram, guram pa neće da uđe, moja noga u cipele tuđe / Ala mi je tesna cipelica desna, ali mora ući makar plakajući / Hajte bliže naš komšija diže, krov na kuću da pijemo vruću"... Sve do "neleksičnog", nečuvenog refrena: "Davorike dajke, davorike dajke, davorike daj - daj, daj, daj, daj, samo malo daj!"

Srđan Karanović: Miris poljskog cveća (1977)

Mica je bila glas iz najgorih opasnih kafana s Južne pruge, glas naturalizma s kojim je većina građana u svojoj trci ka middle class poziciji mogla općiti samo indirektno, negacijom - praveći se da ne postoji, a urbana generacija jedino ironično i s odmakom, npr. preko filmova crnog vala (Žilnikovi naturščici). Negdje duboko svjesna svojeg neukusa Mica Trofrtaljka uzela je taj neukus, upotrijebila ga i bičevala do kraja, stvarajući od sebe camp heroinu.

Bosanskim timbrom udaren srpski rodio je njen surovi akcent, koji je postao sinonim za socijalnu grupu (ili podgrupu) koju je Mica reprezentirala. Ona je, zajedno s takvim likovima kao što su bili npr. Hari Džekson - "kauboj iz Bijeljine" (rođen kao Aljuš Musli iz Tetova), Miloš Jovančević - "nevini muškarac" (našao se na omotu LP-a Pokvarena mašta i prljave strasti) i sl. - spadala u onu prilično veliku i tako tipičnu jugoslavensku grupu "javnih marginalaca", onih koji su u javnosti baš zato što predstavljaju neku vrstu devijacije u odnosu na društvo, jasno markirane neuspješne i bizarne.

Naravno, van interpretacija, bile one pro ili contra, s onu stranu moralke ili prihvaćanja, ostala je (sakrivena) činjenica da je taj (polu)svijet u svom primitivizmu i neukusu bio beskrajno tužan, tragičan skoro. Ovo nije bio svijet estradnih i narodnjačkih "menadžera" - lukavo uglavljenih u društvu, jednom nogom na seoskoj svadbi a drugom na televiziji, u medijima, agresivno se probijajući na putu ka mainstream-u. Mica i njen demi monde bili su, uza sav refleks preživljavanja, pasivni dio, drugim riječima - gubitnici, čisto dno.

Srđan Dragojević: Lepa sela lepo gore (1996)

Zaboravljena negdje u apsolutnom underground-u zemlje koja je radila na sebi, tavorila je tako sve dok je 1989. godine Rambo Amadeus nije angažirao da zajedno s Borom Đorđevićem, promuklo otpjeva refren: "Amerika i Engleska biće zemlja proleterska" - iz Rambove konstatacije "Kataklizma komunizma". (video)

To je po meni idealno mjesto za fusnotu i "retrofuturističku" opasku, baš preko Mice: umjesto da bude citat i hommage prošlim, vremenima kiča iz šezdesetih, Rambo je nesvjesno izvukavši Micu iz kultur-bunkera, profetski postavio kulturnu premisu budućeg vremena, onu dolazeće strašne dekade. Jedan sistem na izdahu pjevalo je dvoje ljudi u duetu - simboli dvije različite Jugoslavije: kafanska veteranka i najpoznatiji rokerski urbani gerilac. On ironično, ona... tko zna što je morala misliti, vjerojatno da je u pitanju "neka zajebancija".

Visoko i nisko, u ekstremnoj opoziciji, miješali su se kod Ramba stalno, proizvodeći novu dinamiku. Za taj bastard izašao iz vlastite crno-satiričke komentatorske radionice tražio je naziv dovoljno precizan i ironičan u isto vrijeme, pogotovo ovo zadnje, što će ljudi shvatiti, nadao se - dok ga na kraju nije smislio i dao mu ime. Nazvao ga je: turbo folk. ("Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba, turbo folk je miljenica masa, pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda.")

Đorđe Matić - Leksikon YU mitologije

Za EX FILMOFILE  Anamnesis / s posvetom Wolfman Jacku, Ansiktet i Pilipu

Vrijeme žetve - Marina Razbežkina

"Vrijeme žetve" izvrstan je debitantski film Marine Razbežkine - redateljice s iskustvom u dokumentarcima, uz dojmljivu fotografiju Irine Uralskaje.

Radnja je smještena u čuvaško selo, na kolhoz poslije Drugog svjetskog rata - 1950. godina pokazat će se kao sudbonosna u životu obitelji Gusev: majke Antonine, oca Genadija, sinova Vanje (Ivana) i Kolje.

Kroz film nas vodi narator, mlađi sin, prisjećajući se djetinjstva...

Majka je u životu imala dva sna: povratak supruga i komad cic-a. Prva želja joj se ispunila - voljeni Genadij vratio se iz rata živ, bez obje noge. Obitelj se skrasila, postala bogatija za još jednog člana (narator) i živjela je sretno. Za apsolutnu sreću nedostajao je samo materijal cvjetnog uzorka.

Antonina je vrijedno radila, očekujući ga kao nagradu na socijalističkom natjecanju. Osvojila je prvo mjesto - jedina žena za kombajnom u okrugu, ponos zajednice. U njezinim rukama umjesto cic-a našla se prijelazna Crvena zastava, izazov za još veće zalaganje i uspjehe na poslu.

Pri povratku sa svečanosti sinovima se "ukazao" bijeli konj - loš znak, zla kob prema vjerovanjima starih. Crvena zastava od baršuna postala je predmet obožavanja kućnog miša i njegova stalna meta...

Nostalgičnog ugođaja, satiričan, sporog i poetičnog ritma, uz neprofesionalne glumce i glazbu Edvarda Griega (video), s malobrojnim dijalozima i vjerno oslikanim emocionalnim stanjima protagonista, na tragu Dovženka, Tarkovskog i Sokurova.

"Vrijeme žetve" mali je film koji puno daje: Marina Razbežkina ispisuje poeziju - kadrovima.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Robert Bresson - filozof s kamerom

Kad je moćni producent Dino de Laurentiis naumio snimiti Bibliju zamislio je da svaku epizodu režira drugi slavni redatelj. Izbor za potop, Noinu korablju i završni spas živoga svijeta u kozmosu pao je na Roberta Bressona, francuskog redatelja koji je tada bio na vrhuncu slave. Za tu je priču Bresson bio zainteresiran, a našao je i originalnu ideju obrade: neće insistirati na živim bićima nego na njihovim tragovima, na otiscima bića koja će produžiti živi svijet. Reakciju producenta nepotrebno je navoditi...

Što manje, to više - kao da je bilo geslo tijekom čitavog djelovanja tog istinskog filmskog autora. Tako, snimio je svega 13 filmova za četrdeset godina djelovanja. Ako to njemu i nije bilo dovoljno, onima koje film zanima kao čin neovisna i izvorna umjetnika bilo je dostatno da ga uvrste među najznačajnije sineaste svih vremena.

Anđeli grijeha (1943)

Bresson je debitirao tijekom Drugog svjetskog rata što je, uz odgoj i obrazovanje, možda i bitno utjecalo na njegovo stvaralaštvo. Diplomirao je književnost i filozofiju, 18 mjeseci bio je njemački zarobljenik, a djelovanje je započeo u vremenu kada su naglo postala nedopustiva djela s temama i svjetonazorom slavne struje francuskog poetskog realizma. Neki su se debitanti zato okrenuli kriminalističkom filmu (npr. Henri-Georges Clouzot, Jacques Becker), dok se Bresson usmjerio prema oazama samoće, s likovima koji samotnički tragaju za egzistencijalnim uporištem...

I u njegovim filmovima ti ljudi to uporište barem na trenutak pronalaze: ponekad imaju snage da se svemu odupru (npr. bjegunac u "Osuđenik na smrt je pobjegao", Ivana Orleanska u "Suđenju Ivani Orleanskoj"), a u drukčijem slučaju da dostojanstveno gube u susretu sa sudbinom (npr. župnik u "Dnevniku seoskog župnika") ili da pronađu snage za ispaštanje i molbu za oprost ("Džepar"). A ako je redateljevo rješenje pesimističnije, onda barem svojom patnjom prožme gledatelje ("Mouchette"; "Novac").

S takvim osobnostima, kao i sa zamišljenim Bressonovim geslom, u skladu je bio i njegov stil rada - s malim budžetom, u prilično samostalnim tvrtkama. Bio je također i režijski stil, stil kojega nazivaju asketskim (kao suprotan baroknom) i u kojemu se nalaze sličnosti s Dreyerovim i Ozuovim.

Novac (1983)

Napokon, Bressonov svijet slika i zvukova je svijet stvoren gotovo optimalno pažljivom selekcijom i redukcijom, a u fabuli većine njegovih filmova izostaju složeni zapleti i burni obrati karakteristični za klasični fabularni stil. U dopunama opisa, i ilustracije radi, kaže se da njegovi glumci uopće ne glume, da zato bira amatere kao i one koji su odbačeni na glumačkim školama. Bresson, naime, vjeruje u snagu filmom stvorenoga konteksta kojim se može izvesti da se i u nemudrom magarcu ("Sretno, Baltazar") nađe nešto od filmski glumstvenog bića. Odnosno, snaga čovjekove izražajnosti ne mora proizlaziti iz modusa ondašnjeg prihvaćenog stila glume. A i mogu li se bogati unutarnji životi junaka - kakvi su njegovi, označiti repertoarom dugotrajno iskušavanih gesta i grimasa?

Zbog svega toga Bressonov rad, uz asketski stil, procijenili su i kao djelo novog filmskog psihologizma i čin istinskog moralista, pa zato i kao djelo koje je teško imitirati. No, našli su to oni koji su ga barem jednom citirali (Jean-Luc Godard u "Živjeti svoj život"), a i oni - prividno različiti, koje će kad-tad pokušati usporediti s Bressonom (npr. von Trier, Kaurismaki, Jarmusch). Ono što je započeto Bressonom, ipak ne može nestati.

Ante Peterlić

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Yasujiro Ozu - listanje obiteljskog albuma

Kako je čudan
onaj koji, ugledavši munju ne pomisli:
"život je prolazan".
(Matsuo Basho)

Najbolji poznavatelj opusa Yasujira Ozua, Donald Richie, nazvao je u jednoj promotivnoj publikaciji japanske distribucijske tvrtke Shochiku, Ozuovu kameru "Leonardovim ogledalom Istoka". Prizivanje imena renesansnog majstora čija djela, u svojoj jednostavnosti i složenosti, izmiču definicijama i analizama naraštaja povjesničara umjetnosti, uvodi nas u okružje tajni i nepoznanica, koje su tim privlačnije što nam s vremenom postaju nedostupnije. Dok gledamo neki Ozuov film, sve nam se čini savršeno jasno. Nema u povijesti filma redatelja koji je bio toliko nesklon mistifikacijama i "poetskim" naglascima, u stvari, bilo kakvim prizivanjima gledateljeve pozornosti izvan zadanih stilskih sastavnica koje se ponavljaju iz filma u film.

Gledamo li, zaredom, nekoliko Ozuovih filmova, dogodit će nam se da ih, nakon određenog vremena, prestajemo razlikovati. U jednom filmu vidjeli smo priču o ocu koji želi udati kćerku (Kasno proljeće), u drugom to isto želi majka (Lijepa jesen), u trećem je to ponovno priča o ocu i kćerki (Jesen). Tu su zatim isti glumci - Chishu Ryu, Setsuko Hara, Shin Saburi i dr. - koji se, poput redateljeve "filmske obitelji", pojavljuju učestalo u, čini se, sličnim ulogama. Svi su pripadnici japanskog srednjeg staleža, a život im je omeđen prostorima u kojima provode dijelove dana: dom, ured, bar, restoran. Svima je sudbina određena situacijom u obitelji, ali istaknute su razlike među generacijama, odnosno, između roditelja i djece. Na koncu, redateljev "asketski" stil, na prvi pogled redundantan, zamagljuje razlike među pojedinim filmovima čak i onda kad se priče bitno razlikuju od "tipičnih" Ozuovih priča (kao, primjerice, u Plutajućim travama ili Jeseni obitelji Kohayagawa).

Richijeva usporedba s Leonardom višestruko je zanimljiva. Ozu je, poput renesansnog majstora, gotovo shematski (znanstvenički) ponavljao u svojim filmovima iste kadrove, planove, glumačke izraze, položaje u odnosu na kameru, prostore, kao da je - nasuprot dominantnoj klasičnoj, ali i modernističkoj, tradiciji narativnog filma, koja nalaže da se u kadru, prizoru, odnosno sekvenci, pokaže što više - težio idealu da pokaže što manje. Leonardovi portreti Gioconde, Ivana Krstitelja, Bogorodice, lica na većim slikama, vrlo su slična, s gotovo istim izrazima lica, pogledima, "tajanstvenim" blagim osmjesima, položajima glave i blagim svjetlom koje objedinjuje sveopću "mekoću" lica. Jedan od razloga zašto nam se Ozuovi filmovi čine isti jest i redateljevo sustavno ponavljanje istih planova glumaca, njihovih shematskih položaja u kadru, te minimalne mimike, odnosno, izraza lica.

Donald Richie, autor do danas najopsežnije monografije o Ozuu (His Life and Films), imao je sreću poznavati redatelja i svjedoči o Ozuovu pozornom zanimanju za tehničke aspekte filma, te potpunoj nezainteresiranosti za rasprave o bilo čemu što bi zadiralo u tematsku analizu svojih filmova. Kada je, primjerice, počeo raditi filmove u boji, brinuo je da svugdje bude istaknuta - nenametljivo, u detalju unutar kadra - crvena boja. Gledate li pažljivo redateljeve filmove u boji, primijetit ćete da se u svakoj sceni negdje nalazi nešto crveno - slika na zidu, neonska reklama, vaza, dio odjeće, itd. Ozu nikada nije želio objašnjavati zašto koristi taj koloristički vizualni lajtmotiv, a kratak odgovor uvijek je bio isti: od svih boja najviše voli crvenu. Zanemarimo li sada moguća značenja crvene boje u Ozuovim filmovima, ostaje nam činjenica da je redateljev ideal da pokaže što manje vidljiv i u njegovoj sustavnoj uporabi crvene boje kao pojedinosti unutar kadra.

Usporedba s Leonardom primjenjiva je i na redateljev gotovo znanstvenički, matematički precizan raspored segmenata fabule, kao i na geometrijski skladan i proporcionalan položaj glumaca unutar prostora kadra. U Ozuovim se filmovima u svakom djeliću, kao i u cjelini, osjeća red, sklad i gotovo neprimjetan protok vremena radnje. Fascinantan je paradoks da su Ozuovi filmovi plod redateljeve apsolutne kontrole nad svakim segmentom, a da istodobno ostavljaju sasvim suprotan dojam fabulističkih krhkih vinjeta o obiteljskom životu ljudi čiji su životi ispunjeni naoko nevažnim ponavljanjima istih radnji, koje obavljaju rutinski i spontano.

Ozuova "dramska strategija" izbjegavanja ključnih dramskih prizora, nadoknađena je gotovo wellesovskim završnicama koje retrospektivno otkrivaju intimnu junakovu dramu. Premda zvuči nevjerojatno, Ozuov je najdraži film bio "Građanin Kane". No, zanemarimo li tematske, stilske i dramaturške razlike, uočit ćemo da završetak Wellesova filma, slavni prizor spaljivanja sanjki na kojima piše "Rosebud" (tajnu te riječi - posljednje koju izgovori junak pred smrt - traže mnogi tijekom filma), po mnogo čemu sliči Ozuovim svršecima. Ozua su često pitali što mu znače završni kadrovi (morskih valova u Kasnom proljeću, luke s brodom koji plovi u Tokijskoj priči, itd.) i on bi odgovarao da oni ništa ne objašnjavaju i ništa ne znače, kao što je Welles odbijao bilo kakva tumačenja završnog prizora "Građanina Kanea". Ozuovi i Wellesovi završetci prizivali su objašnjenja zbog snažnog emotivnog naboja koji sadržavaju, zbog retrospektivnog doživljajnog "vraćanja filma unatrag" - gotovo ponavljanja junakove drame nakon što je ona završila.

Npr. "retrospektivni" svršetak koji razotkriva junakovu dramu, prikrivenu dramom kćerke, u filmu "Kasno proljeće". Priča o ocu udovcu koji mora udati kćer, no tijekom filma očeva je drama u drugom planu, a kćerkina - strah, krivnja, očaj - u prvom. Tek nakon njene (sretne) udaje, Ozu prvi put pokazuje oca (glumi ga Chishu Ryu), samog, kako sjedi i odsutno nožem guli koru s jabuke. Ozu čak insertira detalj junakovih ruku kako gule jabuku, što je vrlo neobično, jer redatelj u pravilu nikada ne pokazuje detalje tijela svojih likova. Detalj junakovih ruku u kontekstu cijelog filma doima se poput šoka, a kasniji kadar Chishua Ryua u kojem, nakon što pusti da mu oguljena kora jabuke padne, klonulo spusti glavu, u sekundi nam priziva u mašti sve njegove prijašnje prizore u kojima to nije učinio, u kojima je skrivao svoje emocije. Sad ih prvi put (i posljednji) ne krije, a kadar koji slijedi - valovi zapljuskuju obalu - veličanstveni je stoički prizor prihvaćanja nužnosti životnih (i prirodnih) mijena. Ozu uspijeva svojim završnim kadrovima evocirati sve ono o čemu svatko od nas teško govori, a itekako dobro zna.

U svojoj zanimljivoj studiji Transcendentalni stil u filmu: Ozu, Bresson, Dreyer - Paul Schrader povezuje Ozuovu viziju života i čovjeka s japanskom zen kulturom i filozofijom, no premda njegova interpretacija Ozua u takvom svjetlu zvuči vrlo uvjerljivo, vjerujem da nije nužno poznavati japansku tradiciju da bi suosjećali s njegovim junacima i dijelili njihovu tihu, samozatajnu tugu. Ozuove priče o obiteljima, roditeljima i djeci, rastancima i usamljenosti prelaze granice kulture, tradicije, filozofije i religije njegove domovine. Taj "najjapanskiji od svih japanskih redatelja", kako vole tvrditi Ozuovi sunarodnjaci, jednako nam je blizak - i tajnovit - kao, primjerice Ford, Welles ili Rossellini.

Živorad Tomić (HF Ljetopis, 1997)

David Bordwell: Ozu and the Poetics of Cinema (Princeton University Press, 1988)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Na slovo F: FEST

U njihajućim sedamdesetim, u kojima tinjaju političke vatre koje će se dve decenije kasnije razbuktati u balkanski ratni požar, grupa filmskih poslenika u Beogradu kuje plan o velikom filmskom festivalu. Jer samo nam to nedostaje.

Protutnjao je šezdesetosmaški bunt, omladini se uveliko zapatila duga kosa, svaka peta kuća ima televizor, svaka deseta fiću, a gotovo svi idu na more. Bratstvo i jedinstvo cveta, a nepoćudni su oterani tamo gde im je mesto. Velike sile su digle ruke od nas, SFRJ i njene prestonice, Beograda.

Bila je to zemlja o kojoj je, mlađanom Larsu von Trieru, njegova majka, danska komunistkinja, pričala kao o Raju na zemlji. Istok na zapadu i vice versa. I tako je u zemlji balkanskih bajki počeo da se stvara filmski san zvani FEST.

Otac, Milutin Čolić, znao je da političkim autoritetima (svi odreda filmofili, od predsednika države Tita, do gradonačelnika Branka Pešića), dočara glamur koji nam je na dohvat ruke. Te 1971. neki su hteli da to bude festival ratnog filma ili antiratnog filma (Vladimir Pogačić), kako vam drago, drugi su, kao Živojin Pavlović, bili bliži ideji ljubavnog ili erotskog filma, opet kako vam drago, ali svi su bili složni u tome da beli svet mora da dođe u beli grad. I prosu se zvezdana prašina...

Prvi FEST, onaj originalni, za pamćenje, dešavao se u centru grada, kojim su tutnjale filmske zvezde, poklanjajući se ispred bioskopskih platana, i odlazeći na sastanke sa trudbenicima u fabričke hale. Naravno, večeri su se završavale u Skadarliji, uz roštilj i muziku do u sitne sate.

I dođoše redom, Gina Lolobrigida, Peter Ustinov, Frank Capra, Trevor Howard sa Zapada, Akira Kurosawa iz Japana, ali i uvek brojni ruski drugovi predvođeni veteranima kao što su Mark Donskoj ili Grigorij Aleksandrov. Beograđanima i određenim političkim strukturama nije bilo baš najjasnije šta traže čupavci odsutnog pogleda, Peter Fonda i Denis Hopper, ali ni jahači iz golog sedla nisu bili baš najsigurniji šta to rade u zemlji socijalističkih čuda.

Jack Nicholson digao je ruke nakon dvadesetog (ili pedesetog?) poziva na ćevapčiće. Peter Bogdanovich, šetajući ne bez ponosa prelepu Cybill Shepherd, demonstrirao je svoje poznavanje arhe-jezika, psujući ponekad prevodioce koji bi prekrajali njegove srdačne ali i britke reči. Mnogima je, kao Liv Ullman, i srce ostalo u Beogradu, ali i beli filmski svet je dobio nekoliko naših snajki.

"Odiseja u svemiru", "Paklena pomorandža", "Goli u sedlu", teško da su se uklapali u matricu socijalističkog realizma, a stvar je dodatno vatrirao Dušan Makavejev projekcijama na Vidicima u Domu omladine. Coppola je završio kod trubača (pre Bregovića i Kusturice), a Robert de Niro tragao je za Nišlijama koje su ga ugostile kada je, kao klinac, podignutog palca krstario Evropom.

Ipak, FEST i Beograd zaljubili su se na prvi pogled, i stotine hiljada Beograđana hrlili su u zagrljaj hladnih noći i ne mnogo toplijih sala, da odsanjaju filmske snove. Zaređale su revije i reprize FEST-a po celoj SFR Jugoslaviji, pa sledećih godina nije bilo čudno da baš poslednjeg petka u januaru neki iz Splita ili Skoplja otvaraju bolovanje.

Festival festivala, što mu je bila formula, sa hakslijevskim motom hrabri novi svet, ušao je zatim u kolotečinu, sa manjim ili većim usponima i padovima, postao deo svetske porodice festivala (FIAPF) i definitivno najznačajnija balkanska filmska smotra.

Leksikon YU mitologije - Dinko Tucaković (redatelj, filmski kritičar, ravnatelj Muzeja Jugoslavenske kinoteke)

22. oktobra navršava se 15 godina od smrti Nebojše Đukelića (1947-1996): sportista, apsolvent elektrotehnike, filmski i TV reditelj sa beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, ostaće u pamćenju široke javnosti kao urednik i voditelj.

Jedan od najuspešnijih selektora beogradskog FEST-a, bio je dugogodišnji urednik Filmskog programa Televizije Beograd, autor ciklusa Hronike Festa, Festovizije; voditelj i autor kultne serije Pokretne slike, jedan od urednika emisije Moderna vremena TV Zagreb, autor i voditelj kviza o filmu Prvih sto godina, urednik emisija posvećenih Jugoslovenskom festivalu tržišnih komunikacija u Portorožu i autor mnogih emisija o šahu (Svet šaha) za koje je intervjuisao aktuelne svetske šampione Fišera, Spaskog, Kasparova...

Bio je dugogodišnji izveštač sa filmskih festivala u Kanu, Montrealu, Londonu, Moskvi na kojima je snimao intervjue sa Bertolučijem, Felinijem, Polanskim, Istvudom, Džarmušem, Mihalkovim. Udruženje i Društvo filmskih kritičara i novinara Beograda u znak sećanja na jednog od selektora FEST-a, renomiranog filmskog kritičara i televizijskog autora, uvelo je nagradu "Nebojša Đukelić" za najbolje ostvarenje FEST-a.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Zašto plačete, Osime?

(Stil - to je sam čovjek)

Predratni sociolog Esad Ćimić objavio je politički bestseler 80-tih godina prošlog vijeka: "Politika kao sudbina". Na naslovnici te knjige Esad pika loptu, aludirajući na činjenicu da je sve balans i da, ako lopta sleti s noge, nestaje sva magija, odnosno gubi se suština zadovoljstva.

Filozofiju "ljepljenja" lopte za nogu, malo prije Ćimića, usvojiće jedan fudbalski trener tima koji nikada nije bio vrh eks-Ju fudbala. Radilo se o Ivici Osimu, treneru sarajevskog "Željezničara", koji je od momaka sa zonskih livada, iz drinskih sela i sa par dječaka iz "Željinog" omladinskog pogona napravio tim koji je u prvom pokušaju skoro ušao u finale Kupa UEFA.

Za tako nešto timovima tzv. velike četvorke Ju fudbala: "Zvezdi", "Partizanu", "Dinamu" i "Hajduku" - trebalo je cijelo trajanje nekadašnje države i 50 godina učešća u svim kupovima, da bi im (zamalo) uspjelo četiri puta u različitim takmičenjima, pri čemu je jedino "Zvezda" uzela trofej u Ligi šampiona. Doduše, bio je to drim tim za nekadašnje socijalističke uslove sa igračima iz svih sredina.

Ivica Osim, zvani Švabo, zbog plave kose (mada je slovenske krvi), lokalni dribler iz sirotinjske sarajevske porodice sa mjestom stanovanja u naselju Grbavica, koji je više volio da protura loptu kroz noge nego hljeba da jede, zamalo diplomirani matematičar, poslije pečalbe u Francuskoj vratio se u Sarajevo i preuzeo donedavnog drugoligaša u kome je ponikao.

Vratio se jedan drugi Osim, koji je odmah rekao da on u svoj tim nikada ne bi stavio - mladog Osima. I počeo je da bira momke sa livadskih fudbalskih štajgi potpuno neopterećene stanjem u fudbalu i društvu tadašnje zemlje. Radio je to godinama dok nije stvorio generaciju čija su imena do tog trenutka bila sasvim nepoznata, čak i u mjestima u kojima su pikali loptu.

Odjednom je vezni red: Šabanadžović, Škoro, Baždarević, Odović postao strah i trepet. Čuvenom "Vardaru", koji je kod kuće zabijao pet komada kome je htio, a vani igrao patentirani "elastični bunker" ili varijantu 9:1:1 (devet u odbrani, jedan u veznom redu i Pančev na centru da zabavlja halfove) i redovno gubio primajući gol oko 90 minute (ima Boga!) - Švabin tim anonimusa dao je pet komada usred Skoplja. Ej!!! Zaduvali su novi vjetrovi.

"Zvezda" je primila dva puta po četiri komada na Marakani, a "Partizan" isto toliko na "Željinoj" Grbavici, dok je nestašni hrvatski Miljan Miljanić - Ćiro Blažević, nudio bogatstvo za pola Osimovog tima...

U napadu su briljirali anonimni centarfor iz Foče Mihajlović, koji je igrao fudbal samo kada mu se nabaci lopta iz kornera, sve dok ga Švabo nije naučio da zabija i nogom. Simpatični seljačić iz Modriče Nikola Nikić, koji je prema sopstvenom priznanju igrao lopte sa društvom dok su čuvali krave, pri čemu su im krave služile kao stative gola?! Bješe tu i čuveni "Fićo", omaleni Edin Bahtić iz sarajevskog zonaša, koji je oduševljavao penzionere koji su sa unucima izjutra oko 10.00 sati dolazili na te utakmice.

U odbrani su špartali 50 kilograma teški Komšić, Vlado Čapljić iz omladinskog pogona "Želje", Bane Berjan bek i dugogodišnji kapiten koji je izostajao sa mečeva samo ako je baš bio previše mamuran na dan utakmice. Pa najbolji start igrač domaće lige koga su ove oči gledale - čuveni "Čipe", Josip Čilić, spor kao kornjača ali sa najboljim postavljanjem na leđa protivnika (pitajte Safeta Sušića!). Pa čuveni "Žvaka", Mirsad Baljić koji je prodavao već zaboravljene "bicikle" po krilu.

Prije njih tu je bio i lokalna legenda Hajrudin Saračević, zvani "Rutko" zbog izuzetno dlakavih nogu. Spor i jak, idol navijača jer je uvijek davao sve od sebe, čak i kada su ga protivnici "slali po burek". ("Rutko" je tokom rata silom porodičnih prilika bivao i na jednoj i na drugoj strani, i niko ga nije dirao - poštovan podjednako od svih!) I naravno Osimova produžena ruka, plejmejker Meša Baždarević sa njemačkim plućnim kapacitetom.

U Kup EUFA ušli su jednom i odmah (na zaprepaštenje svojih navijača) stigli do polufinala. Kako to već biva u sirotinjskim bajkama, primili gol dvije minute pred kraj meča sa mađarskim "Videotonom" (koji je prethodno demolirao "Mančester Junajted"), u utakmici u kojoj su mogli da daju deset komada. (video) Umjesto puta u Madrid na meč sa "Realom", "Željo" je otišao na slijepi kolosijek. U lokalnu legendu. Tamo gdje će nakon toga otići i sve druge stvari.

I danas pamtim Osimovo lice koje je označavalo nijemo beznađe u trenutku propasti njegovog životnog djela! Užasnuti pogled odraslog dječarca sa rukama oko glave, koji je povjerovao da je našao formulu po kojoj žaba može postati princ. Da je napokon on taj, koji je udružio i smućkao sve mane zemlje koju je beskrajno volio u jedan tim i alhemičarski pokazao - ipak ima nade i stvar (uz sve prepreke) funkcioniše.

Avaj, kad nije uspio iskreni, strpljivi i fanatični Osim, kakve su šanse imali prodavači magle, šalabajzeri sa mirisom bijelog luka u Armaniju i polupolitičari u polusportu da spase nešto što nisu znali, a nisu ni željeli da spašavaju. Njima je lopta odavno pobjegla s noge i nije se vratila nikad više.

Uslijedio je neminovni raspad jedne generacije koja nije igrala po pravilima domaćih taktika: Osimov tim je igrao u gol, a ne u širinu - doktrina koja je za 90 odsto tadašnjih, a bogami i današnjih timova sa prostora nekadašnje zemlje tek misaona imenica.

Onda je Švabo ponovio istu filozofiju kao zadnji selektor raspadajuće zemlje. Ispočetka ismijan i izviždan zbog pokušaja da nametne stil igre koji nije trpio tretman klupskih zvijezda tzv. velike četvorke Ju fudbala, Osim je pozvao u pomoć svoje momke iz "Želje" i prezrene "dodavače lopti zvijezdama" iz velikih klubova koji su povukli sa sobom zamajac jednog novog tima. I, gle čuda, trčali!

Odjednom je i carinik lopte na centru Marakane, Dragan Stojković Piksi, kome su se treneri izvinjavali ako bi (greškom) zatražili da prati protivničkog veznjaka i halfa kada je u napadu, počeo kod Švabe da igra duplog beka. I to kako! Odjednom su Piksijeve replike, Boban i Savičević, beskrajni dribleri u rasponu od aut linije do aut linije počeli da uklizavaju u noge protivnicima. Niko se više nije smijao toj (fudbalskoj?) filozofiji, u zemlji u kojoj je smijeh znao biti i oružje i zabava.

Osim je još jednom, ovaj put sa eks-Ju fudbalskim poluproizvodima počeo da pravi novi alhemičarski spoj koji je morao / trebao, kako ko već hoće, da eksplodira na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Ali, avaj (drugi put)!

Zemlja se raspadala dok je takmičenje trajalo, himna više nije postojala, navijača nije bilo... samo Osimovo "vezivanje lopte za nogu" presing (za koji su neupućeni fudbaleri tvrdili da je zabuna, jer se koristi samo u košarci) i igra u gol. Osim prethodno uzima i bronzanu olimpijsku medalju na igrama u Los Anđelesu, koju će neka nova reprezentacija iz država bivše zemlje ponovo uzeti "nekad - a možda ni tad".

Još jedan pokušaj da u "Partizanu" ponovi svoj stil igre i konačni kraj. Nove Osimove suze. Grč i jad na pres-konferenciji (video) zbog propasti jednog grada, jedne zemlje, ljudi i odlazak na višegodišnji rad u inostranstvo. Daleko od mjesta u koja je uložio sebe, svoj stil gospodina-radnika, svoj fanatizam.

Dugogodišnji muk, a onda jedna reportaža iz Graca. Osim kao trener "Šturma", zatečen u klupskoj prodavnici suvenira. Novinar nekog lista iz njegove bivše zemlje želi intervju. O čemu? O svemu: fudbalu, "Želji", nestaloj zemlji. Šta Švabo ima da kaže? Čiji je? Na koga će da udari, a na koga neće?

Kao deran u pubertetu bježi u ugao klupske prodavnice. Šta to radite her Osim? Švabo plače - naslonjen na plave šalove austrijskog kluba koji ima boje njegovog "Želje". Osim ne mora ništa da kaže. Da, čuje se sa nekim igračima koje je trenirao (sa raznih strana). Telefoniraju, razmjene par rečenica i ponekad zaplaču ili ćute. I tako se razumiju.

Kaže, zvali ga iz "Bajerna". Neće. "Velike pare daju, ali neću ja tu vrstu pritiska". Švabo ne može a da poslije dobre tekme ne popije koju ili da ne odlumpuje.

I jedno (održano) obećanje - da neće voditi ni jedan klub, niti reprezentaciju sa prostora bivše zemlje. Uskoro Švabo napušta "Šturm", osrednjeg (čitaj: beznačajnog) austrijskog ligaša kojega je uveo u Ligu šampiona. Razlog? Austrijski smisao za humor. Gazda kluba reče da Osim dolazi iz sredine u kojoj valjaju tek ćevapi, Osim vrati lovu od ugovora samo da ode. ("Nek mu titule donose domaća gospoda.") I, pravac Japan.

Ubrizgavanje duše u japansku filozofiju rada. Pa mjesto tamošnjeg selektora. Pa moždani udar. Od velikog neispunjenog adrenalina? Ko će ga znati.

Ne znam o čemu danas razmišlja trener koji je shvatio da je fudbal (kao i sport uopšte) bio jedini realni zajednički imenitelj zemlje narcisoidnih i samoživih nacionalnih projekata, koji su pred sobom brisali sve što im se našlo na putu. Ne znam za čim sve žali ovaj poliglota sa mirisom proletarijata, koga svi svojataju i čije mišljenje uvijek traže kada im nastupaju timovi ili reprezentacije na takmičenjima sa kojih se (uglavnom) sve češće vraćaju na samom početku.

Ne znam da li još ponekad zaplače dok sa tribine gleda fudbal, koji je deset puta više demode od onoga koji je on sa svojim klincima igrao prije 25 godina?

Ali, ja zaplačem. Kada se sjetim u snu onog nepravednog i šlampavog gola Mađara Čuhaija dvije minute prije "ulaska u raj". Kada se sjetim zapucanih penala Argentincima na Svjetskom prvenstvu koje smo sa devet igrača u polju 70 minuta sabili u šesnaesterac i (po običaju) promašivali šanse. Kada mi zamiriše trava sa utakmica na koje me vodio ćale i sam zaljubljen u taj radnički dio grada u kome je igrao tim sarajevskih željezničara, koji su sa brda iznad stadiona sirenom obavezno pozdravljali svoj klub.

Pobjegla je ona lopta sa Ćimićeve noge. Nestao je balans, politika je odavno postala sudbina. Osim reče koju godinu ranije da veliki i bogati više nikada neće dozvoliti da im neko čudo sa sirotinjskog Istoka uzme (finansijski) kolač u fudbalu. Kao ni u ostalim marketinško-sportskim ligama. I da treba napraviti neku "našu ligu" - u kojoj će igrati oni koji žele i vole, a nemaju previše love. Jer, šteta je da ne igramo! Pa ma kako se ta liga zvala: bila to eks-Ju, balkanska ili liga "zapadnog Balkana", kako god hoćete. Bješe ponovo dočekan "na nož"...

Već danas je Osim citiran po tom pitanju u zemljama na čijim stadionima uglavnom (u 80 odsto slučajeva) ima više redara nego gledalaca. "Štraus sa Grbavice" može mirno da gricka sjemenke dok gleda dosadni domaći fudbal sa tribina, na stolici rezervisanoj za najvećeg loptačkog trenera eks-Ju fudbala. Ne po osvojenim trofejima, već po filozofiji "da si ono kako igraš".

I da lopta mora da ide ka golu, i samo ka golu - kao što krv ide u srce.

Hvala Švabo, uživao sam.

Za EX FILMOFILE  Skaramuš

Velo misto, mali čovik

"Klub neka se Hajduk zove!"

Još na kraju Maloga mista bila sam mu rekla: E sad je svršilo Malo misto, sad ima da radiš novo. Velo.

Nije ušao olako u to, gnjavilo ga je. Bio je to veliki posao. Trebalo je napraviti cijeli povijesni presjek, bio je to potpuno drugačiji pristup od Maloga mista. Za Malo misto je stvarao likove, a Velo je bilo povijesna priča o Hajduku i Splitu - zadana priča u koju je trebalo uklopiti likove.

Smoji je odmah na početku samo Hajduk tuka po glavi (video), čim se počelo o tome govorit, počela su oblijetanja oko njega. Pa trebalo bi ovo, trebalo bi ono, valja dodat malo Mornarice, i ko zna s čime mu sve nisu dolazili. Onda sam mu došla i ja: A imaš i Mozaik. Možeš i njega malo dodat.

Tako je među prvima bila stvorena plesna škola. On je u toj ulozi vidio Bebu Lončar, ali redatelj Marušić nije dao. Zdravka Krstulović je bila odlična. Isto kao i Špiro Guberina u ulozi škovacina, iako je Smoje za tu ulogu bio vidio Ljubišu Samardžića. Ali kad je gleda Guberinu, odma je uskliknija: Savršen! Odličan!

Škovacini su među prvim likovima ušli u Velo misto. U ono doba Split je ima dva škovacina - jedan od ta dva je bila ženska, Klara. Imala je dva metra, pa bi nosila one vojničke postole. Danas bi bila manekenka, a onda je bila redikul. Ona i još jedan škovacin sami su čistili cili Get. Najdraža nagrada koju je dobio u životu Smoji je bila nagrada od Čistoće. Mala plaketa na kojoj piše: ŠKOVACINI SMOJI 2.12.1983. - sa te dvi riči zahvalili su mu šta je proslavio škovacine! Je li ti može bit šta draže?

Prvi lik za koji se znalo da će biti lik bila je, međutim, Violeta. A šta će nego počet od mene? Kroz njezinu Plesnu školu moglo se svašta ubacit. Violeta je došla iz Pariza, bila je umjetnica, a za ovaj naš ambijent umjetnica je isto šta i kurva. A ona - puna manira, fina, sa svojim malim Mimijem. Taj je pasić bio maza cijele serije, i za razliku od Beline (Malo misto) sve je odradio mukte. Najviše se sjećam scene kad su je jadnu šišali i kad joj dragi kaže: A baš ti je lipo, pariš moj mali muškić - to je Smojina rečenica meni. On bi mi često govorio: Lepa, ti si moj mali muškić.

Odmah poslije Violete rodio se Brico. Jer di se sve događa, di se komentira, di su ćakule i priče? U brijačnici. Nije htio lokal jer tamo su pijančine, dobri svit i ribari, ali to nije to - u brijača dolazi raznovrsniji krug ljudi. On je mislio da će lik brijača igrati Ivica Vidović, a u ulozi Očalinka je vidio Borisa Dvornika. Ali, Boris je pročitao scenarij i rekao: Znaš šta, Smoje? Ja ću biti Brico. Kako je Smoje uvijek bio slab na njega, odmah ga je prišvadija pa mu je reka: A mali, čini šta oćeš. I tako je Boris izabrao rolu. Ivica Vidović možda i nije dobio slabiju, ali nije glavnu.

Trebalo je uhvatiti cijeli period - razdoblje prije rata, sam rat, i doba poslije rata. Za razliku od Malog mista, Velo je defakto i zanimljiv historiografski rad. Nije baš zdušno to htio raditi, ali kad već jedan put upadneš u govna, onda valja i plivat u njima. Pojedine scene su ga baš gnjavile, dok je neke radio s velikim užitkom. Na primjer, brijačeve monologe radio je od gušta, šta se odmah vidi. Pa konflikte pragmatičnog brijača i Očalinka, koji stalno filozofira. To je baš radio s ljubavlju. Od gušta je ubacio i one špijune, što su se stalno okolo vrtjeli. Njih je stavio u timbar realizma, jer bez špijuna ni danas ne moš prnit. Načelnika je volio, Picaferaj mu je bio drag... pa ona Pjaca di su se u to doba vrtila sva splitska gospoda.

Onda je stavio Đovaninu Kokolu, kraljicu Pjace. A koliko je bilo redikuli u to doba! Nisu ih Splićani mučili, smijali su se s njima, ali da će im učinit zlo - neće. Đove je jadna bila bolesna, to je bila tragedija kako je završila. Šetala bi po Pjaci s teniskim reketom i šugamanom, jer tenis je bio vrlo moderan. Strašno je voljela oficire, a kad bi je ženske srele, umirale bi od straja. A šta je kurbetine? - rekla bi im Đove. A da van je oficira!... Izašla je u šetnju i kad su Talijani uveli koprifoko. Oli je ona znala šta to znači? Jadnicu su uhapsili i odveli u zatvor, čak u Firencu. Toliko im je bila opasna! I šta je najgore, stavili su je kod časnih sestara, koje je mrzila. Tu je i umrla.

Imao je Split i muških redikula. Karuzo je priređivao svoje čuvene koncerte u kinu Karaman. Svi smo ga išli slušati, zaozbiljno, kao da idemo na pravi koncert. To što su ga ukrcali na brod za Milano i onda iskrcali u Svetoga Kaju, a rekli mu da je doputovao u milansku Scalu - ni tu nije bilo zlobe, nego samo radi smija.

Sve je njih Smoje štiva, i učinija scenu di su Baćo i škovacini. Baćo je uvik trča, imao je force i kondicije, bit će da je stvarno bio brži od sinjske ferate. A i danas čujem da nekome ko trči viču: Baćo! Baćo!

Velo misto je bilo veliki rad. Za dati kompletnu povijest u pozadini, morao je puno istraživati. Satima bi sjedio u biblioteci, za svaku sitnicu. Nema zglajzanja. Odmah je napisano kao knjiga, po narudžbi za snimanje, a onda su se u toku snimanja epizode dorađivale, scenski uređivale, detalji ubacivali i izbacivali. Svi misle da je obrnuto, da je prvo bio scenarij, pa onda knjiga, a nije. Ali naš svit uvik sve zna bolje. Zna bolje i od onoga koji je to stvorio.

Lepa Smoje: "Ona" (VBZ, 2008)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Hajdučka legenda

Svako nedjeljno poslijepodne, kad "Hajduk" igra iole važniju utakmicu, u klupskoj baraci, u pošti, u novinskim redakcijama pomahnitaju telefoni. Navijači, razbacani po svijetu, pitaju za rezultat: javlja se naš radnik iz Frankfurta, konobar iz njujorškog restorana, kirurg iz neke afričke bolnice, zovu diplomat i svećenik, rudar i mornar.

Brod na moru, koji prvi sazna ishod utakmice, prenosi vijest drugom brodu, na kojem se posada puna iščekivanja zbila oko radio-telegrafiste i glas s Jadrana leti u Sredozemlje, nastavlja put s jednog u drugo more, da usreći ili rastuži posade trampera na Pacifiku i Atlantiku.

Klub iz malog gradića jedan je među prvih pet evropskih klubova koji gostuje u Južnoj Americi. On je prvi nogometni klub na svijetu koji je obišao svih pet kontinenata. Nigdje, ni u jednom gradu, nije bez svojih navijača. Gdje god se pojavi vijore se bijele zastave i čuje pjesma "Marjane, Marjane...".

Nikada ni jedan klub nije pratila takva svita navijača. Na prvenstvene derbije prate ga specijalni vlakovi, kolone autobusa, zakupljuju se avioni i brodovi. Student će potrošiti svoju stipendiju i gladovat će do slijedeće; radnik će dići predujam da pomogne svom klubu pri utakmici u Maksimiru, u Rimu ili Londonu.

Prisjetimo se:

U tek oslobođenom Splitu, "Hajduk", kao reprezentacija narodno-oslobodilačke vojske, priprema se za uzvratni susret s reprezentacijom britanske armije. Topovi grme na svega tridesetak kilometara od igrališta, gradu hrane nedostaje, nogometaši su više gladni, nego siti. Borci na ratištu pričaju o tom susretu i strepe: hoće li naši odoljeti engleskim profesionalcima. I, borci proslavljene Prve dalmatinske proleterske brigade s položaja na fronti šalju drugovima igračima dio svojih skromnih porcija, kako bi ojačali pred veliki susret. Pitate li najvećeg "Hajdukovog" strijelca, Franu Matošića, koji mu je od tisuću zgoditaka najdraži, neće zaboraviti pobjedonosni gol postignut baš na ovoj utakmici.

U povijesti nogometa nije poznato da je iz manjeg grada potekao veći klub, koji je kroz dugih šezdeset godina svog djelovanja isprepleo oko svog imena divne, neponovljive legende, skladno stapajući s njima sve što je najljepše u sportu i u čovjeku.

Osnovan je za vrijeme Austro-ugarske carevine, i njoj za inat. Onoga dana kad je izbio prvi svjetski rat, policijski agenti na igralištu hapse i raspuštaju "Hajduka", koji će ipak nadživjeti carevinu.

U drugom svjetskom ratu, kad je odbio da im služi, fašisti ga još jednom raspuštaju, ali Majstor s mora ne umire, nego se prkosno pretvara u momčad ratnika, u jedinu partizansku momčad okupirane Evrope. Francuzi tu malu ratnu četu nogometaša proglašavaju počasnim članom svog pokreta otpora. Taj dokument, koji se čuva u vitrinama "Hajdukove" barake, uz Orden zasluga za narod, Lorenski križ, simbol pokreta otpora, stopio se sa zvijezdom petokrakom. A kad je rat završio i kad su igrači skinuli uniforme i opet postali civili, "Hajduku" je ponuđeno da ostane momčad Jugoslavenske armije.

I gle sad čuda: "Hajduk" zahvaljuje na najvećoj počasti! On želi ostati ono što je uvijek bio - klub svog grada Splita i Dalmacije, jer je svim svojim žilama vezan uz ovo vrelo tlo dalmatinsko, uz bonace i nevere njegove.

Fenomen "Hajduka" ne da se definirati jednom rečenicom. Evo, stoga, libra o "Hajduku", što se za njegov 60-ti rođendan pojavljuje na svijet.

PRVI BALUN - VELIKI KONFUŽJUN

Nisu Splićani, kao što to mnogi od njih drže, izmislili nogomet, niti je "Hajduk" prvi klub na svijetu. Mogu oni koliko ih grlo nosi ponavljati "Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu", ipak se pravi nogomet po svim pravilima već debelih 40 godina igra u Engleskoj. Za to vrijeme na splitskim ledinama, na rivi i po kaletama zavijeni u oblake prašine djeca, pa i momci, igraju kende. Zapravo, te popularne splitske kende veoma malo sliče nogometu. Tek toliko, što igrači žestoko razmahuju i biju nogama, da dohvate kakav stari šešir i da ga udarcem što dalje odbace. Jedinu korist od tog kendavanja imaju meštri - postolari, koji krpe poderane cipele, lijepe odvaljene đonove. Samo, meštri se mnogo ne okoristiše, jer igrači, uvidjevši da su kende pogubne po obuću, masovno jure i biju bosonogi; što pri tom stradaju palci nogu, svakako je manji gubitak, jer oguljena koža ili ispali nokat brzo i bez troška zacijele. Najzad, nakon mnogih megdana i silnih rana prsti kendaša postadoše neosjetljivi i tvrdi poput kamena, pa kad pri zamahu noge ne pogode cilja, zarinu se u zemlju odvaljujući čitavo grumenje. Bosonogi momci traže mekši teren, pa ih zbog toga nazivaju "kavafangima", tj. onima koji vade blato.

Nekolicina splitskih mladića, kendaša, kavafangista, debelih palaca, odreda sinova imućnijih težaka i zemljoposjednika početkom ovoga stoljeća studirahu u Pragu, gdje su već dva slavna kluba, "Sparta" i "Slavija", igrala nogomet ravan engleskom. Nova igra ih oduševi i oni postaše stalni posjetioci praških utakmica. Brzo su shvatili igru, naučili pravila i zakone kojima se igra pokorava, naučili sve termine i nazive i jedva su čekali kad će praznici pa da s pravom kožnatom loptom pojure u svoj Split. Novac za prvu loptu skupljali su među sobom baš u slavnoj pivnici "Kod Fleka". Bila su prisutna i dva mlada ruska studenta, koji im htjedoše dati svoj obol, ali naši mladići ne pristaše, jer "u splitski balun ne smiju se mišat furešti". U čast velikom događaju kriglom piva počastili su sliku čestitog nam cara i kralja Franje Josipa. Krigla je poletjela visoko uz pljesak svih prisutnih gostiju, ali ubrzo se stvore policijski agenti, pa uhapsiše i pritvoriše dvojicu naših studenata. Ostali iz pivnice pohitaju u teatar, gdje je pjevala naša zemljakinja, umjetnica, što je poznavala neke ljude na visokim položajima i već sutradan zatvorenici bivaju pušteni, te putuju za Split.

Red je da se spomenu imena tih luckastih studenata, koji će svi odreda postati inženjeri, arhitekti, jer su, donijevši loptu, zadužili svoj grad više no da su sagradili palaču veličanstveniju od Dioklecijanove. Tu su Fabjan Kaliterna, Lucijan Stela, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, budući inženjeri, i Stjepan Lovrić, jedini budući profesor.

Sutradan su s dva kamena omeđili branke i sukobili se s kočijašima, koji su baš prolazili preko Kraljeve njive tjerajući zaprege pune tupine. Kraljeva je njiva bila vlasništvo komandature grada, kojoj se studenti s molbom obrate da im dopusti "bilim vapnom označiti linije igrališta i iskopati četiri buže da se postave štange". Fabjan Kaliterna je najbrže proniknuo u bit nove igre, pa je preuzeo funkciju vrhovnog arbitra i trenera. Odabrao je dvije momčadi, koje se nisu razlikovale dresom, nego maramicama pričvršćenim na rukave košulja. Prvi sudac zvao se Luiđi i pred početak utakmice vrtio je šoldo da se odredi strana svakoj momčadi. Tada su se prvi put čule i nove čudne riječi: branka, brankar, ili vratar, bek, korner, aut, gol, što je sve pripadalo smiješnoj igri, kojoj je i samo ime teško izgovoriti. Fujzbal ili tako nešto slično, lomili su jezike stari Splićani, proklinjući studente i moderna vrimena. Tri su tako ljeta prošla. Fabjan je poslije svake utakmice naređivao igračima: "Hajdemo, trening ka u Pragu. Tri đira oko placa!" I poslušno su momci trčali, nikako ne shvaćajući zašto trče, kad su se već na utakmici pošteno natrčali. U igri se pomalo i napredovalo. Jeste da je kožnata lopta skakala visoko i bježala od noge, da su mnogo češće zemlju zaorali, ali opet bi je ponekad i pogodili, dakako.

Prva utakmica u dresovima, premda još neslužbena, ali je bar sličila na pravu, i za koju su se vršile pripreme, odigrana je ljeta 1910. između dvije momčadi, od kojih je jedna nazvana Ingleži, a druga Kavafangi. Od ove utakmice do osnivanja "Hajduka" proći će nekoliko mjeseci, kroz koje će vrijeme mlada gospoda inženjeri imati pune ruke posla. Svladati je trebalo otpore konzervativne sredine, malog provincijskog gradića, koji jedva ako ima 20 tisuća stanovnika, zatim ispisati pravila kluba, naći mu zgodno simbolično ime, pisati molbe, isposlovati da se Kraljeva njiva pretvori u igralište, nabaviti kompletnu opremu i obaviti još mnoštvo sitnih poslova kako bi se postavili čvrsti i dugovječni temelji prvomu klubu...

Mlada gospoda inženjeri svršili su danas s poslom i još samo ostaje da se pronađe ime klubu. Prijedloga ima više: Mosor, Marjan, Borac, Uskok, Velebit - odlučiti je teško. Kako bi bilo da se potraži savjet od starog mudrog gimnazijskog profesora, Josipa Brača. Poput vjetra upadaju mu u biblioteku: "Profesore, pomozite, kakvo ime da mu damo?"

Zamisli se profesor, gladeći bradicu: "Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput hajduka. Stoga, evo vam imena: Hajduk, hajduci, i kao što znate, riječ ta simbolizira sve što je najljepše u našem narodu - junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnomu, zaštita slabomu. Budite dostojni tog velikog imena!" I tako je obavljen ceremonijal "krštenja".

Miljenko Smoje: "Hajdučka legenda" (NZ Marko Marulić, 1971)

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Marija - Aleksandar Sokurov

ZEMLJORADNIČKA ELEGIJA

Pastorala "Ljeto Marije Vojnove", prvi dio dokumentarca "Marija", diplomski je film Aleksandra Sokurova - nakon što je pripremljeni rad "Usamljeni glas" (kasnije njegov debitantski film) odbijen od strane cenzora, kao suviše mračan i pesimističan.

Poslije devet godina Sokurov se vraća u selo Vedenino, kako bi "popunio praznine" iz prvoga dijela i zaokružio priču - filmski rekvijem za zemljoradnicu Mariju.

Postoji li ruska duša na prijelomu milenija? Potrebuje li umjetnost, posebice ona filmska, u 21. stoljeću uopće nešto tako arhaično kao što je ruska slavjanska umjetnička duša?

Da! Postoji ruska duša za prijelom milenija. Ta se anima, psyche svjetske kinematografije u suvremenosti utjelovljuje u Aleksandru Sokurovu! Ista je, kao takva, potrebna i u epohi digitalne desublimacije svega postojećeg. Nadalje, je li Sokurov doista pravi nasljednik velikog Andreja Tarkovskog? Sredinom sedamdesetih sam je Tarkovski postao neslužbenim mentorom mladoga Sokurova, tijekom njegova školovanja na VGIK-u, čuvenoj sovjetskoj državnoj filmskoj školi. Pomogao mu je da prebrodi cenzorske stege i slobodno otpusti svoj neupitni talent.

U mnogočemu prepoznaju se i zajednički motivi kod ove dvojice autora: sklonost vrlo dugim kadrovima; prirodni nastupi i iskazi njihovih glumaca; gotovo metafizička uporaba prirodnih zvukova i glazbe; zainteresiranost obojice autora za bitna pitanja ljudske egzistencije i stanja ljudskog duha i duše. Parabola o ruskoj umjetničkoj duši, dakle, primjenjiva je na oba autora...

Ipak, ne treba ih uvijek iznova supostavljati jednog uz drugoga. Tarkovski je neponovljivi genij par excellence. Aleksandar Sokurov autor je navlastite kreativnosti. Kinematografija kao ozbiljno umjetničko nastojanje - pa i u svjetskim razmjerima - u njemu ima iskrena i važna autora.

Ulomak: Putovanje ruske duše (Vijenac)

P.S.
Približava se venecijanska Mostra, s njom i novi film Aleksandra Sokurova "Faust" - posljednji nastavak tetralogije o korupciji i moći.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis