Triptih o materiji i smrti - Živojin Pavlović

Najpoznatiji Pavlovićev kratkometražni film iz amaterske (kino-klub) faze.

1960 g., 8 min, format: 16mm / ton filma nije sačuvan.

Kamera: Aleksandar Petković / uloga: Jelena Crnobrnja.

Nevina djevojka u bijegu... bijegu od zbilje.

U potrazi za skloništem kuca na vrata.

Iza jednih, nepoznata osoba zabije joj nož u leđa.

                                   

Ranjena djevojka u bijegu... bijegu od zbilje.

Nailazi na napuštenu olupinu vagon-kola.

Putovanje u vječnost.

                                   

Njene ruke, njene oči, njena kosa.

Trenutak pred utonuće u san... smrt.

"Triptih o materiji i smrti" (video) minijaturno je remek-djelo ekspresionizma.

Filmski san: poigravanje sa gornjim (nemoćna djevojka) i donjim (usamljena djevojka) rakursima, dvostrukom ekspozicijom (njemački ekspresionizam).

Svjedočanstvo o korijenima poetike Živojina Pavlovića - jednog od najboljih Ex YU sineasta.

KRISTALI I AMORFNI:

U očevoj zaostavštini našao sam jednu zbirku kristala iz rudnika Trepče, koju je on dobio na poklon od nekih svojih prijatelja. Tako mi se rodila ideja, da u trenutku umiranja glavne junakinje "Triptiha o materiji i smrti" u duploj ekspoziciji prikažem kruženje dotičnih kristala.

Pre dve godine, u jednoj knjizi razgovora, pod nazivom "Ludilo u ogledalu", kada sam pokušao da analiziram moj koncept civilizacijskih razlika između dve civilizacijske žiže - "civilizacije kristala", kako sam nazvao zapadnu civilizaciju i "civilizacije amorfije", u kojoj ja vidim dve trećine čovečanstva, to je Istok, Južna Amerika, Afrika, Balkan i gotovo čitav Mediteran, setio sam se, podstaknut "Plavom svetlošću" Leni Rifenštal, njenog filma koji je snimila godine kada sam se ja rodio, '33, gde je ona isto, nekim intuitivnim putem sudarila amorfiju i kristal. Kristal je tamo smrtonosan, kao što je i kod mene toliko godina kasnije, a ja uopšte nisam znao za taj film. Jer sam smrt glavne junakinje pokazao kao odlazak u večnost, što je u stvari, san zapadne civilizacije.

(ulomak iz knjige Miroslava Bate Petrovića: "Alternativni film u Beogradu od 1950. do 1990. godine")

Skaramuš:

Jedan od ponajboljih srpskih, balkanskih, evropskih filmskih autora zadnjih decenija (čije nagrade nepravedno zasjenjuju njegov talenat) rekao je jednom, skromno i tačno: Žika Pavlović najtalentovaniji je autor sa naših prostora.

Gore postavljeni "Triptih o materiji i smrti" odlično je svjedočanstvo o tom talentu, ideji i konceptu.

Sasvim je tačna opaska o njemačkom ekspresionizmu (koji je moja slabost) a koji probija u ovom kratkom Pavlovićevom radu, ali i kroz druge njegove uspjele filmove.

Kristali i Amorofni, kao ideja o dva svijeta - racionalnom i iracionalnom - koji se nadopunjuju kao tijelo i duh (sveti), kao nauka i umjetnost, kao smrt i život (nož i djevojka) predstavljaju veoma visoku umjetničku vertikalu koju je Živojin Pavlović uspostavio u estetskom i tematskom smislu unutar svojih djela.

Ona je ravna vertikali koju su za narod kome Pavlović pripada (a koji stalno bivstvuje u dva koncepta - nevoljno racionalnom i idealistički iracionalnom - postavili pjesnici Šantić i Njegoš: Od "I grobovi naši boriće se s vama" do "Neka bude što biti ne može"!

U tom traženju izlaza za čovjeka koji je, budući da je prolazan, uvijek, po definiciji i marginalan - Živojin Pavlović proveo je svoje umjetničke dane.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis