Oznake

10/26/2011

Robert Bresson - filozof s kamerom

Kad je moćni producent Dino de Laurentiis naumio snimiti Bibliju zamislio je da svaku epizodu režira drugi slavni redatelj. Izbor za potop, Noinu korablju i završni spas živoga svijeta u kozmosu pao je na Roberta Bressona, francuskog redatelja koji je tada bio na vrhuncu slave. Za tu je priču Bresson bio zainteresiran, a našao je i originalnu ideju obrade: neće insistirati na živim bićima nego na njihovim tragovima, na otiscima bića koja će produžiti živi svijet. Reakciju producenta nepotrebno je navoditi...

Što manje, to više - kao da je bilo geslo tijekom čitavog djelovanja tog istinskog filmskog autora. Tako, snimio je svega 13 filmova za četrdeset godina djelovanja. Ako to njemu i nije bilo dovoljno, onima koje film zanima kao čin neovisna i izvorna umjetnika bilo je dostatno da ga uvrste među najznačajnije sineaste svih vremena.

Anđeli grijeha (1943)

Bresson je debitirao tijekom Drugog svjetskog rata što je, uz odgoj i obrazovanje, možda i bitno utjecalo na njegovo stvaralaštvo. Diplomirao je književnost i filozofiju, 18 mjeseci bio je njemački zarobljenik, a djelovanje je započeo u vremenu kada su naglo postala nedopustiva djela s temama i svjetonazorom slavne struje francuskog poetskog realizma. Neki su se debitanti zato okrenuli kriminalističkom filmu (npr. Henri-Georges Clouzot, Jacques Becker), dok se Bresson usmjerio prema oazama samoće, s likovima koji samotnički tragaju za egzistencijalnim uporištem...

I u njegovim filmovima ti ljudi to uporište barem na trenutak pronalaze: ponekad imaju snage da se svemu odupru (npr. bjegunac u "Osuđenik na smrt je pobjegao", Ivana Orleanska u "Suđenju Ivani Orleanskoj"), a u drukčijem slučaju da dostojanstveno gube u susretu sa sudbinom (npr. župnik u "Dnevniku seoskog župnika") ili da pronađu snage za ispaštanje i molbu za oprost ("Džepar"). A ako je redateljevo rješenje pesimističnije, onda barem svojom patnjom prožme gledatelje ("Mouchette"; "Novac").

S takvim osobnostima, kao i sa zamišljenim Bressonovim geslom, u skladu je bio i njegov stil rada - s malim budžetom, u prilično samostalnim tvrtkama. Bio je također i režijski stil, stil kojega nazivaju asketskim (kao suprotan baroknom) i u kojemu se nalaze sličnosti s Dreyerovim i Ozuovim.

Novac (1983)

Napokon, Bressonov svijet slika i zvukova je svijet stvoren gotovo optimalno pažljivom selekcijom i redukcijom, a u fabuli većine njegovih filmova izostaju složeni zapleti i burni obrati karakteristični za klasični fabularni stil. U dopunama opisa, i ilustracije radi, kaže se da njegovi glumci uopće ne glume, da zato bira amatere kao i one koji su odbačeni na glumačkim školama. Bresson, naime, vjeruje u snagu filmom stvorenoga konteksta kojim se može izvesti da se i u nemudrom magarcu ("Sretno, Baltazar") nađe nešto od filmski glumstvenog bića. Odnosno, snaga čovjekove izražajnosti ne mora proizlaziti iz modusa ondašnjeg prihvaćenog stila glume. A i mogu li se bogati unutarnji životi junaka - kakvi su njegovi, označiti repertoarom dugotrajno iskušavanih gesta i grimasa?

Zbog svega toga Bressonov rad, uz asketski stil, procijenili su i kao djelo novog filmskog psihologizma i čin istinskog moralista, pa zato i kao djelo koje je teško imitirati. No, našli su to oni koji su ga barem jednom citirali (Jean-Luc Godard u "Živjeti svoj život"), a i oni - prividno različiti, koje će kad-tad pokušati usporediti s Bressonom (npr. von Trier, Kaurismaki, Jarmusch). Ono što je započeto Bressonom, ipak ne može nestati.

Ante Peterlić

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

2 komentara:

  1. "Suđenje Ivani Orleanskoj" bješe prvi Bresonov film koji sam gledao. Kasnije sam i njega gledao nekoliko puta, sve više se diveći stilu.

    Breson je pjesnik (i filozof) samoće. Njegov stil je niz zaokruženih kadrova, od kojih može napraviti nastavak, ako to neko želi... Breson ne želi, on priča tiho. Ali to je zaglušujuća tišina.

    Treba li reći na koga je sve ovaj samotni Francuz uticao? Koliko su njegov dijaloški "minimalizam" i emotivna prigušenost, izloženi kao kakav dokumentarni predložak, imali sledbenika? Pomenuću vanrednu braću Darden, Hanekea, Rusku školu, sve do emotivca i šansonjera samotnih - Kaurismakija.

    Ono što je Kami stvorio u romanima "Stranac" i "Kuga", analizu nesreće čiji je uzrok samoća, to je Breson radio u svojim filmovima.

    "Noje" i Breson... Da je živio u mitsko doba - bio bi Noje!

    OdgovoriIzbriši
  2. Niz zaokruženih kadrova Bresson je i doslovno "zavrtio" - zatvorio krug: sekvenca vrlo slična onoj iz debitantskog, nalazi se u njegovom posljednjem filmu.

    Potpisujem, da je Bresson živio u mitsko doba - bio bi Noa...

    U trenutku kada zauvijek sklopi oči poletjela bi golubica (Suđenje Ivani Orleanskoj) i zazvonile ovčice (Sretno, Baltazar).

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.