Oznake

3/20/2012

Sretno dijete (i Priča o Zvečki)

"Ja sam odrastao uz ratne filmove u boji, uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli - ja sam stvarno sretno dijete."

... te prijelomne 1977. zbilo se nekoliko događaja koje danas bez sumnje možemo iščitati kao vjesnike skorog rađanja novog urbanog duha, no nema sumnje da im tada apsolutno nitko nije pridavao važnost. Jer, tko bi prepoznao išta iznimno u činjenici da je netom ponovno pokrenut omladinski tjednik Polet, kad su takve novine u pravilu shvaćene kao besmislena nužnost, nešto što, premda nema nikakva utjecaja, zbog tvrdoglavosti sistema mora postojati.

Krajem 1976. Polet je pod uređivačkim vodstvom Pere Kvesića krenuo iznova. Ubrzo će u redakciji okupiti, s današnjim znanjem možemo reći, fantastični generacijski dream team: u Poletu su tada objavljivali Slavenka Drakulić, Ratko Bošković, Ninoslav Pavić, Denis Kuljiš, Željko Žutelija, Inoslav Bešker, Gojko Marinković, Rene Bakalović, Vladimir Cvitan, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Vladimir Tomić i još niz drugih ljudi koji su u međuvremenu narasli do novinarskih institucija.

Na mjestu urednika stripa i ilustracije u toj će se garnituri pojaviti Mirko Ilić, vrlo mlad i vrlo agilan crtač, koji počinje agresivno nametati svoje ideje o stripu i forsirati radove istomišljenika. To se poklopilo s idejama Pere Kvesića, koji je već u nultom Poletu stripu posvetio četiri ili pet stranica, što je dotad, izvan usko specijaliziranih strip-izdanja, bio nezabilježen slučaj. Strip-table objavljivali su Radovan Devlić, Igor Kordej, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Zimonić, Krešo Skozret, Emir Mešić i sam Mirko Ilić, formacija koja će nešto kasnije početi istupati pod zajedničkim imenom Novi kvadrat.

Slična vrsta nove energije u kazalištu, zvala se Kugla glumište. Baš se tada ta trupa, odreda sastavljena od neprofesionalnih kazalištaraca studentske dobi, izborila za status alternativne atrakcije. Kugla je postala kazališna tema dana, njihove su se predstave i akcije događale na najneočekivanijim prostorima: u periferijskom dvorištu, na glavnom gradskom trgu, u klubovima.

I na kraju, ništa manje važno: jedna posve neugledna, usto i vrlo skučena slastičarnica u gradskom središtu pretvorila se u okupljalište mlađih glazbenika. Tako je počela Priča o Zvečki (dokumentarac, 2009) - što je bio ulični naziv za lokal koji se formalno zvao Zvečevo, jednako kao i tvornica slatkiša koja je njime upravljala.


... dakle, već tada, 1977., sve je bilo na svome mjestu: i Zvečka, i Kugla, i Polet, i Novi kvadrat. Tada još doista ništa nije govorilo da će pojava tih samoniklih i time nepovezanih žarišnih točaka bilo što promijeniti: i prije bi se u pospanom Zagrebu javljale iznimke čija bi nas darovitost nakratko obuzela, ali nakon izvjesnog bi se vremena i oni skotrljali u kaljužu prosječnosti, ne bi dugo izdržali u sredini koja je oduvijek bila iznimno nenaklonjena natprosječnima. Masovnije generacijske manifestacije talenta ovdje su upravo zbog toga bile vrlo rijetke.

U događajima koji će uslijediti vidim stoga veliku iznimku: tada su iz rovova, iz svojih podruma i podstanarskih stanova odjednom izašli svi - i crtači stripa, i neškolovani avangardni glumci, i muzičari koji teško vladaju s više od dva-tri akorda, i nadobudni studenti koji su naumili biti novinari i fotografi - i svojim oskudnim zanatskim znanjima stvorili mikrokozmos po svojoj mjeri. Većina njih upravo je tada, iz pozicije blagoslovljenih diletanata, dosegla svoje kreativne vrhunce: energiju i snagu radova koje su tada stvorili, rijetki su poslije uspjeli dosegnuti.

Ta simultanost zbivanja, ta kolektivna stvaralačka ekstaza, nevjerojatan presedan da se u gradu u kojem se u pravilu ne događa mnogo, odjednom dogodi sve - to je ono što me do danas nije prestalo fascinirati i intrigirati. Tu talent, zapravo, nije bio presudan, pogotovo ne umijeće: početak svega bio je u potrebi da se napravi svijet po mjerilima vlastite inteligencije, koja više nije mogla prihvatiti ustajalu tupost kasne faze socijalizma, u želji da se, umjesto u bari, kupamo u moru.

Riječ je o generacijskoj spoznaji koja tada, posve sigurno, još nije bila osviještena, no splet okolnosti nagnao je najdarovitije, najsenzibilnije među nama da uzmu u ruke ono čime su se već znali izraziti i da nacrtaju naše duhovno igralište.

Igor Mirković: "Sretno dijete" (Fraktura, 2003)

VREME (2004):
"Novi talas" je bio prevashodno zagrebačko-beogradska stvar, virtuelni parapokret izrastao na senzibilitetskoj srodnosti i eksplozivnoj kreativnosti relativno uskog, ali vrlo uticajnog i produktivnog sloja "zlatne socijalističke mladeži" najranijeg posttitoizma iz dva najveća grada SFRJ. Mirkovićev pozamašni istraživački trud u knjizi dolazi do punog izražaja, u njoj su izobilno zastupljeni svi bitni akteri scene: od Azre, Filma ili Haustora do beogradskog Paket aranžman trojca, sve sa njegovim potonjim derivatima. Takođe, dužna je pažnja posvećena Džuboksu i Poletu kao novinskim uzdanicama jednog prevratničkog senzibiliteta, kao i kultnim klupsko-koncertnim mestima: Kulušiću, Jabuci, Lapidariju, SC-u ili beogradskom SKC-u.

Za EX FILMOFILE  Anamnesis

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.